Bosanskohercegovačka javnost pamtit će ga kao novinara britkog pera i vrckava duha u sedmičnom magazinu "Dani", gdje je više godina radio kao novinar. Svoju novinarsku karijeru potvrdio je i kao urednik u sedmičnom magazinu "Stav"
U subotu, 13. maja, službeno je otvoreno 57. izdanje Venecijanskog bijenala sa 120 nacionalnih i devet transnacionalnih paviljona i ukupno 800 izloženih umjetničkih djela.
U tom trenutku učinilo mi se kao da sam u daljini čuo ispaljenje minobacača. Taj tupi, podli i zloćudni zvuk. I kao da mi je neko naredio, istog momenta izmjestih guzove s međuprostora između dviju kuća i uletjeh u unutrašnjost najbliže. Bacilo me je na prljavi i prašnjavi pod polusrušene kuće. Našao sam se u smeću i izmetu koji je neko u nuždi ostavio iza sebe. Minobacačka granata od 120 mm eksplodirala je na mjestu na kojem sam stajao koju sekundu ranije
Za pijačnim tezgama, barem u Tuzli, a siguran sam i drugdje, mogu se naći i vidjeti brojni pravnici, ekonomisti, profesori i uopće obrazovani ljudi koji, nemajući drugog izbora, budući da je organizirana i sistematizirana socijalna politika u našem društvu još uvijek čista apstrakcija, šutljivi i snuždeni, prodaju čarape i gaće, a kako znaju da sam pripadnik njihove kaste, uvijek me ljubazno pozdrave, katkad odlučno i bespogovorno tutnu u moju torbu potkošulju ili čarape (mada nerado, prihvatim da ih ne uvrijedim) i šapatom pitaju kako se čupam, kako deveram i jesam li na kakvim sedativima
Ko je Drenko Pampur? Čovjek iz male kuće (kako se samo zadržala na tom mjestu?). Običan čovjek iz mahale Soukbunar. Često se tako sam predstavljao. – Šta si se tu umusio, gdje ti je Drenka? Kako je samo tužno pogledao. – Poznavao sam nekad jednu Drenku... Bila je baš jedra i zdrava... Davno je to bilo... – Čepovi ti je neće vratiti, Pampuresku. Ima i drugih drenki. Tu se Pampur razjario
Jeste li čuli za najnoviji zajednički jezik? Po Heršak-Merunkinom zakonu uskoro dobijamo češkohrvatski, odnosno, čehohrvatski ili hrvatskočeški kalup za novi jezik. Ideja je preuzeta od tzv. Ozaljskog književnojezičkog kruga i hrvatskog lingviste Juraja Križanića, koji je 1665. napisao hrvatsku općeslavensku gramatiku kao čakavsko-kajkavsko-štokavsku stilizaciju jezika i kao prvu interslavensku gramatiku, koja je, doduše, više ruska nego hrvatska, i čiji je naziv Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku, ali koja se kolokvijalno može zvati i zrinsko frankopanska (kao današnji naziv jedne ulice u mom, nadasve “hrvatskom” Stocu, mada se, recimo, mostarski hrvatski nogometni klub zove Zrinjski, a ne Zrinski)
Najvažnija je stvar Bosna. To ne smijemo zaboraviti i sve ono što se radi protiv opstojnosti Bosne ne valja. Svako pomalo vuče na svoju stranu, međutim, naša je snaga država Bosna. I pokojni predsjednik Alija Izetbegović, s kojim sam bio dosta u kontaktu i sretali smo se više puta za vrijeme rata, to je znao i o tome mi je govorio. Moja je majka postila za vrijeme ramazana, a i ja sam s njom postio. Sada više ne postim, ali poštujem ramazan. Dosta poznajem islam i znam kako se treba ponašati za vrijeme ramazana. Pa, moje drage komšije, uz najljepše želje, Ramazan šerif mubarek olsun! Drage komšije, spas i izlaz u jednoj su riječi: Bosna.
Kako se u Sarajevu pale kandilji, kako čekaju ljudi kad će top s grada, kako svijet ostavlja trge i pazare pogledajte u galeriji fotografija našeg urednika Velije Hasanbegovića.
Zlate Krkić najstarija je žrtva genocida u Prijedoru. Posljednji je put živa viđena u Kozarcu, u proljeće 1992. godine. Od tada se za nanu Zlate ništa ne zna. Uz 25. godišnjicu genocida u Prijedoru, uz Dan bijelih traka Stav donosi priču Satka Mujagića o nani Zlate, iz njegove knjige u nastajanju.
Preživjeli su ostali da tragaju za onim što je ostalo od njihovih voljenih, nadajući se da će im bar koščicu naći, da je pomiluju pa spuste ponovo u zemlju da tu ostane. Ali ovaj put, umjesto trakom, trajno obilježenu bijelim nišanom. Jednim i jedinim dokazom istine
