fbpx

Post by STAV

U galeriji pogledajte upečatljive prizore iz Potočara, objektivom Velije Hasanbegovića, urednika fotografije magazina Stav...

Iako su prošle dvadeset dvije godine od genocida u Srebrenici, ni svjetska ni domaća kinematografija još nije ponudila filmsko ostvarenje koje će kroz ovaj oblik umjetnosti žrtve iz jula 1995. godine spasiti od materijalnosti, zaborava i besmisla, te srebrenički genocid i na ovaj način upisati na stranice vječnosti

“Znate li da su ubili i bebu koja nije živjela ni cijeli jedan dan? Znate li da je to najmlađa žrtva? Ta beba Have i Hajrudina Muhića, rođena u bazi holandskog UNPROFOR-a u Potočarima u noći između 12. i 13. jula! Ne želim da se samo 11. jula priča o Srebrenici. Slabo se ko obazire na nas. Dođu 11. jula, slikaju se i odoše. Pa, od jednog su mi brata ubili sina i od drugog brata jednog sina. A taj je sin bio teško bolestan, ni pričati nije znao. Njega još nismo našli.”

Ona je dijete Srebrenice, ali ne zaboravite da je ona i dijete Bosne i Hercegovine. Ona je uzor za kojim će mnoga djeca Bosne i Hercegovine otići na mjesto gdje su izgubili svoje djetinjstvo i gdje će sa sličnom hrabrošću prisjetiti se zločina, pogledati oko sebe, uzdahnuti duboko s olakšanjem i nastaviti dalje u borbi da se počinjeni zločini i genocidi u Bosni i Hercegovini ne negiraju i da se isto ne desi nikome i nikada.

Odlučili smo da Sarajevo bude sjedište Fondacije “Mersad Berber” i ova je izložba, zapravo, njen prvi veliki projekt, s tim da Fondacija nosi nešto što je i naša dugoročna misija, a to je da zaživi ne samo kroz projekte već i kroz osnivanje jednog muzeja kojem bi Sarajevo opet bilo sjedište. Tu bi bila izložena stalna postavka dijela Mersada Berbera i taj bi muzej bio i sjedište Fondacije. Oficijelno još nismo počeli pregovarati s Gradom. Meni je drago da sada postoji ova jako pozitivna situacija u vezi s organizacijom same izložbe i kooperativnosti, počevši od Predsjedništva BiH, pa sve do gradskih struktura

Posmatram sve te stvari, raznorazne sitnice, knjige, gitare, odjeću, igračke kojima sam se okružio. Neke imaju upotrebnu vrijednost, neke vise u zraku, a neke su samo ukras. Kakva li je njihova budućnost, gdje će sve to završiti? Jednog dana, kad više ne budem tu

: “Postači! Znam da ste ogladnjeli. Vjerujte, i ja sam. Da li biste mi pričuvali stražu da se popnem na Idrizovu krušku i uberem koju? Pogledajte samo kako su se užutjele. Ostavit ću i vama koju da imate kad se omrsite. Ha, šta kažete?”

Nije još poznato kako “tradicionalni(a) prijatelj(ica) i saveznik(ica)” Rusija gleda na ovaj potez naprednih Srbijanaca, ne samo zbog homoseksualizma, koji u Rusiji nije baš drag i čest gost, već i zbog ubrzanja napredovanja Srbije prema EU, skupini koja i dalje prema Rusiji održava ekonomske sankcije zbog aneksije Krima. No, Vučiću se mora priznati prilična vještina pehlivanluka između ultraliberalnih zahtjeva EU i konzervativno-nacionalističkih i šovinističkih očekivanja njegove sljedbe

Može li Krajina izaći iz ekonomskog, privrednog, socijalnog i političkog beznađa u kojem se našla u godinama poslije rata? Krajišnici su uvijek kroz historiju pokazivali da su najjači onda kada im je najteže. Sada, dok pokušavaju krenuti naprijed, mnogo dragocjene energije troše na utvrđivanje ko je odgovoran što je izostao dugoočekivani napredak