fbpx

Post by STAV

Glavna zvijezda tribine bio je Emir Suljagić, a govorio je i pokrovitelj Milan Bandić, kojeg su okupljeni dočekali aplauzom i najavom: “S nama je uvijek, i u dobrim i u zlim vremenima, i u tuzi i sreći.” Suljagić inače takve naziva “kvislinzima”. To ne bi bilo čudno i nevjerovatno licemjerno od Suljagića da taj isti Milan Bandić na zahtjev svog novostečenog koalicijskog partnera Zlatka Hasanbegovića, deklariranog Hrvata muslimana koji voli revizionizam, a ne voli antifašizam, ne namjerava uskoro preimenovati zagrebački Trg maršala Tita

Bajram je. Gledam u Šekija i sve ovo, a i još štošta, prolazi mi kroz glavu. On, opet, nije ni sjena čovjeka kojeg sam nekad poznavao: tih je, miran i šutljiv. Posti i klanja. Ništa žene, ništa pjevanje

Fantomska stranka Esih-Hasanbegović najavljuje i promjenu naziva Masarykove ulice jer je Toma Masaryk bio zagovaratelj stvaranja Jugoslavije i sveslavenski orijentiran. Gotovo sinhrono, zasad neuspjelo, postavljenje spomen-ploče na rodnu kuću ustaškog komandanta Jure Francetića u Otočcu, i to kao “ustaše-antifašiste”, na tragu je izjave Zlatka Hasanbegovića da u Hrvatskoj nije bilo fašizma. Sljedbenici ustaške ideologije poslije rata su tumačili kako nisu bili fašisti jer bi se inače takvima nazivali. Po toj logici, ni Hitler nije bio fašista jer se nazivao nacional-socijalistom.

Iz individualnog iskustva, koje se neprestano umnožava, može se učiniti da se točak inače pouzdane učiteljice Historije ponekad histerično okrene i unazad, a to je valjda baš onaj trenutak kad se pretpostavljeni individuum otkači takoreći s tog točka za koji se grčevito uhvatio

Za porodice žrtava spremno je sve već dvadeset dvije godine, za njih je ovaj trenutak predstavljao samo ostvarenje davno zaželjenih želja. Majke, supruge, sestre, kćerke, odavno su već čekale ispred praznih grobova i učile riječi iz Kur’ana kraj mjesta gdje će biti položeni kosti njihovih najmilijih. Za njih ništa drugo nije postojalo, ni zvanice, ni govori, ni televizije, samo nekoliko metara zemlje pored koje će nastaviti plakati do kraja svojih života.

Posljednja masovna grobnica gdje su pronađene žrtve genocida jeste masovna grobnica otkrivena u decembru 2015. na smetljištu u Kozluku, na području Zvornika, iz koje je ekshumirano 55 posmrtnih ostataka - 15 kompletnih i 40 nekompletnih tijela.

Oko 1.000 svjedoka govorilo je o genocidu u Srebrenici pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Mnogi su od njih žrtve i očevici koji su hrabro i detaljno govorili o preživljavanju, gubicima i patnjama, uključujući i muškarce koji su preživjeli masovne egzekucije te žene kojima su otimana djeca ili koje su silovane ili seksualno zlostavljane. Većina ih je svjedočila javno

Fadila Efendić i Šerif Begić 2002. godine bili su među prvim povratnicima u rodnu Srebrenicu. Danas rade u blizini mjesta na kojem su ukopani njihovi najmiliji, s hiljadama nedužnih muškaraca i dječaka ubijenih u julu 1995. godine. Iako tuga traje duže od 20 godina, oboje kažu da se radom bore za bolji život generacija koje dolaze