Osman Sulić bio je jedan od glavnih inicijatora osnivanja udruženja koje će okupiti krajiške borce koji su tokom rata napustili dijasporu i upustili se u neizvjestan dolazak u domovinu. Udruženje je nazvano “Patriote dolaze 92-95”. Prema podacima do kojih je došlo ovo udruženje, u Krajinu je u tom periodu došlo oko 1.309 ljudi, a nezvanično – u Bosnu je došlo njih 1.600
Latić, skroman kakav jeste, zadovoljio se time da organizira otpor agresoru tako što je pomno gledao akcione filmove i izmišljao intervjue s nepostojećim vojnim komandantima, te tako osmislio kompletan bošnjački pokret otpora
Sudbina se poigrala s našim herojem Šokom. Dvije-tri godine prije agresije na našu zemlju, u Sarajevo je došao iz Kumanova, odmah nakon smrti majke. Čim je počeo rat, priključio se Drugoj motorizovanoj brigadi. Svi ga se sjećaju kao malehnog, plavokosog i povučenog borca koji nije mnogo govorio, ali se vidjelo da je okretan i veoma snažan za svoju konstituciju. Ono što bi neko okom, Šok bi skokom, kako bi se to reklo u narodu. Šta sve može, vidjelo se u prvim diverzantskim akcijama. Zato su ga i prozvali Šok. Prošao je kroz teška životna iskušenja, a onda se našao na ulici, bez posla, ostala mu je samo pomoć dobrih ljudi
U novopazarskom SUP-u, prema zvaničnim potvrdama, kroz tretman tzv. “informativnih razgovora” za osam godina prošlo je više od deset hiljada ljudi s teritorija općina Novi Pazar, Tutin, Sjenica... Nakon više od dviju decenija, nisu poznati sudski ishodi “informativnih razgovora”
Kako postići da srpski narod izbriše shvatanje da državi Srbiji pripadaju sve teritorije gdje ima Srba? Kako postići da srpski narod shvati da je srpska vojska ugrožavala druge narode i da oružana borba u koju je mobiliziran srpski narod nije imala karakter nužne samoodbrane, već da je imala karakter ugrožavanja drugih? Kako postići da srpski narod shvati da je prevaren od svojih vođa? Kako postići da srpski narod svoju kritiku usmjeri prema svojim vođama te da na toj osnovi doživi katarzu kao izmirenje osjećaja samilosti prema žrtvama počinjenih zločina s osjećajima straha da se slični zločini ne ponove
Nakon albuma Firma Ilegal, grupu napušta Adisa Zvekić, glavni vokal, koautor tekstova i jedan od osnivača “originalne Dubioze”, zbog, kako je svojevremeno izjavila, “nedostatka slobode i prostora kako bi se ostvarila kao umjetnik kakav želi biti”. Već se tada moglo naslutiti da će bend pretrpjeti određenu transformaciju, ali da će u konačnici pribjeći općoj komercijalizaciji, bukvalizaciji i banalizaciji originalnog umjetničkog izražaja, niko nije očekivao, a trebao je
Izvukao je iz džepa poveliku, staru i pocijepanu kartu jugozapadne Engleske i počeo po njoj pokazivati prstom. Pronašao je selo iz kojeg su njegovi daleki preci nekada davno krenuli trbuhom za kruhom preko okeana. Kaže da se sprema za put, da će u martu sjesti na avion i krenuti nazad u zemlju u koju je nekada davno išao da “mormonizira” ljude. Poželjeh u trenutku da mu se pridružim, da zajedno tabanamo po engleskim nedođijama
“Njega, koji je živio i djelovao od tridesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća, najčešće i najkraće označuju natuknički kao sociologa i islamologa. Međutim, okvirno gledano, to je ujedno i tačno i netačno. Zapravo, bio je on – prije svega – mnogo više od sociologa, jer je zadirao i dublje i šire od same znanosti o društvu. Naime, on je, prije svega, polazio od pojedinca. Sebe je samog nastojao uobličiti iznad svega kao prepoznatljivu ličnost, pa je u tome i uspijevao: sve od gimnazijskih dana na Halilovcu pa do usijanog zagrebačkog asfalta u vrijeme zbrke i prepirke oko 'ustava strepnje i nade'. Zapravo, on je uvijek i u svemu bivao najsličniji sebi samom”, naglašava hrvatski leksikograf Tomislav Ladan, koji je jedan od rijetkih koji se imao priliku družiti s Nerkezom Smailagićem u trima različitim gradovima – Banjoj Luci, Sarajevu i Zagrebu
Teško je reći šta bi bila strašnija opcija, to da zaista postoji neki centar izvan Bosne i Hercegovine koji objedinjuje djelovanje beogradskih i sarajevskih medija ili da se radi o svojevrsnom nametnutom, novinarskom i medijskom mentalitetu i kulturi, preostalim još iz vremena Jugoslavije, gdje se većina sarajevskih medija u izboru i načinu obrade tema i zauzimanju političke pozicije instinktivno i automatski ravna prema interesima Beograda
Nije mi stran javni nastup, ali je ovo, ipak, posve drugačije iskustvo. Problem je nastao nešto kasnije. Napisao sam cijeli scenarij emisije i bio uvjeren da je dovoljan za nekih 20 minuta žive priče, što bi uz poneku ilahiju bilo optimalno. No, već sam nakon 10 minuta došao do posljednje napisane rečenice i, dok sam je izgovarao, u glavi mi je neki glas govorio: “Želiš biti voditelj jer se tu može improvizirati. Eto ti sad, majstore, pa improviziraj”
