fbpx

Post by STAV

Uvod u historijsko vrijeme djelovanja gradonačelnika Mostara Mujage Komadine prvi je nastavak feljtona iz knjige književnika Ibrahima Kajana koja uskoro izlazi u izdavačkoj kući “Dobra knjiga”, Sarajevo. U više nastavaka koje feljtoniziramo u sedmičniku Stav pokušat ćemo, uranjanjem u dostupne dokumentarne izvore od kojih se neki prvi put objavljuju na našem jeziku, profilirati osebujnu osobu Mustafe Mujage Komadine, s ciljem da se odgovori na bitno pitanje što je bilo ključno u njegovom ukupnom djelovanju, po čemu je sudjelovao u historijskim kretanjima u razvoju Mostara, a i na razini Bosne i Hercegovine, posebice u profiliranju stavova poznatog “Džabićeva pokreta”

No, sudeći po Abazu, samoproglašenom radikalnom ljevičaru, plenumašu i borcu protiv kapitalizma, “Bošnjaci” se ne bi trebali brinuti niti uopće obazirati šta rade Dodik i njegove falange, već se, umjesto toga, posvetiti borbi protiv “islamizacije” i, pazite sad, “retradicionalizacije” Sarajeva.

Damir Nikšić, konceptualni umjetnik i (po vlastitim riječima) dezerter po ljudskom i političkom uvjerenju, pogotovo kada je riječ o “kleronacionalističkim” vojskama u koje ubraja i Armiju RBiH, povremeno se konceptualno bavi i modernom historijom.

Današnji sasvim razmahani i gotovo poslovični antibošnjački šovinizam Dragana Čovića, kojeg ispoljava kada god mu se za to pruži prilika, crpi svoju legitimaciju, ali i slobodu javne manifestacije upravo u neprestanom kanibalističkom (auto)šovinizmu i bošnjakožderstvu njegovog koalicionog partnera Fahrudina Radončića, koji svojom gotovo decenijskom propagandom o kalifatu, muslimanskoj republici, findžan-državi, islamizaciji itd., daje validaciju Čovićevim šovinističkim etiketama

“U pitanju je jedan trend, svjesna tendencija operativnog mozga u toj medijskoj slici koja razumije da je bh. javnost lahkovjerna, naročito bošnjačka, vjeruje u sve što pročita. Neka živ pročita da je umro, reći će: Možda sam i umro. Ta je lahkovjernost najizraženija kod bošnjačke populacije, to je jedna vrsta nevjerovatne patologije društva”

Bilo bi dobro da je problem samo u Radončiću jer Iznogud, nažalost, inkarnira više stvarnih likova istodobno. Bilo ih je još i bit će ih još. To je sudbina velikih stranaka nastalih iz nacionalnih pokreta. Jer, zašto bi poštivao hijerarhiju kada lik halife možeš postati prečacem, izdajom ili spletkom?

“Probala sam se boriti i štrajkati, ali dadnu mi neku trenutnu materijalnu pomoć, i to je sve. Meni treba trajno rješenje. Probala sam da se obraćam i udruženju žena koje su žrtve rata, s molbom da me uvrste u žrtve jer sam silovana, ne bih li ostvarila neka prava. Ali, oni nisu u mogućnosti da rješavaju moj status. Nikome više ne trebam, a dala sam ovoj državi svoju mladost i najbolje godine života”

“Kada bih se ja svetio nekome što piše negativne tekstove protiv mene i gore automobili – cijela Bosna bi gorjela”, rekao je danas Radončić na konferenciji za medije i probudio sjećanja na događaje od prije četiri godine, a nije nimalo ugodno kada u februaru Radončić spominje bilo kakvu paljevinu

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život