fbpx

Post by STAV

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Demokratskom društvu nisu potrebni mediji koje kontrolira vlast jer je to u osnovi nedemokratski. S druge strane, međutim, cjelokupnom društvu ogromnu štetu nanosi obmanjivanje javnosti zarad rušenja te iste vlasti, pozivanje na linč i anarhiju, bez ikakve odgovornosti za izgovorenu riječ. A samo objektivni mediji i novinari koji istinski profesionalno rade svoj posao mogu biti korisni tumači društvene stvarnosti i procesa koji bitno utječu na sadašnjost i budućnosti cjelokupne zajednice i svakog pojedinca u njoj.

Stalni Dodikovi pokušaji da ovu krizu nekako stavi u kontekst međunacionalnih i međuvjerskih odnosa u Bosni i Hercegovini, te da optuži političko (muslimansko, u Dodikovom rječniku) Sarajevo i dio međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini za pokušaj naseljavanja migranata u našu zemlju gotovo da su dobili potvrdu u izjavama Nidžare Ahmetašević datim za hrvatski sedmičnjak Globus.

Ljevica se sve više udaljava od prinudnog utočišta državnog patriotizma i sve više vraća svojim istinskim strastima konfrontacije na polju identiteta i klase. To je možda ponajbolje vidljivo kroz činjenicu da ovdašnja ljevica sve više prihvata srpsko-hrvatski politički narativ u vezi s ratom, a po kojem nije bilo ispravne strane, dok istovremeno radi na radikalizaciji unutarbošnjačkog političkog i uopće društvenog diskursa

Posljednjih godina u Sandžaku su se pojavile brojne knjige i publikacije čiji su autori planeri etničke slike Limske doline i one sa sobom nose grozomorne poruke koje znače pripremu za objašnjenje drastičnog smanjenja broja Bošnjaka na ovim prostorima. Za generala Krvavca, Bošnjaci su strani faktor koji se relativno slabo integrirao u okolnu kulturu i privrednu cjelinu, a svojim je visokim natalitetom izazvao velike prostorno-etničke probleme

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

Uvijek kad je bilo Bošnjana, Bošnjaka i Bosne, bilo je i bosanskog jezika. Pazite, samo u doba osmanske Bosne u našoj Banjoj Luci u jednom trenutku (šk. 1867/68.) više od 1.000 djece u školi je učilo bosanski jezik, a, recimo, u Livnu približno 400, dok u drugim našim gradovima ovaj broj premašuje nekoliko hiljada (npr., u Sarajevu više od 2.000, u Tuzli više od 4.000). Ako, pak, provjerimo koliki su ovi brojevi danas, nećemo se mnogo iznenaditi. I u Livnu, i u Banjoj Luci, to je nula, ili, kako bi matematičari to mogli reći, taj broj teži nuli