Odeš po potvrdu i postaneš glavni urednik nikad pokrenutog nacionalnog sedmičnika za 100 KM. Uostalom, šta se čuditi, mi smo narod koji se zvao Bošnjaci, narod koji je govorio bosanskim jezikom, pa se sve to negdje zagubilo na čitavih stotinu godinu. Da se Safvet-beg Bašagić samo na vrijeme dosjetio, još bi 1916. godine imali adekvatan “Ured za izgubljene stvari”.
Pasivno-agresivni Šušnjar, pokušavajući da izmisli hrvatsko mučeništvo, tvrdi i to da je Komšićev izbor legitimizirao separatizam, ali i ubio posljednje tragove ljubavi HDZ-ove politike prema Bosni i Hercegovini.
Do sinoć je oko 200 migranata danima i noćima s porodicama boravilo u improviziranom šatorskom naselju na Graničnom prijelazu Maljevac kod Velike Kladuše. Ovim putem oni su pokušavali skrenuti pažnju javnosti na nerješavanje problema nedostatka adekvatnog smještaja, ali i otvaranje graničnog prijelaza preko kojeg bi, nakon prolaska kroz Hrvatsku, bolji život potražili u drugim zemljama Evropske unije. Reporter Stava proveo je nekoliko dana sa njima u Maljevcu.
Kazaz više ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom prema drugom i drugačijem.
Na vratima se pojavi mlada, ljepuškasta djevojka i, ispostavit će se, ne baš odveć bistre pameti, živi dokaz da nam Njemačka upravo takve velikodušno ostavlja. – Dobar dan! Prikupljam potpise za dobrog i pametnog prijatelja, našeg Tuzlaka! To se zove peticija, znate?! Pa, kad skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u Federalni parlament da ih malo razdrma?! Samo sjede i primaju velike plaće! Ništa ne rade! – A on neće veliku plaću!? Samo želi da ih razdrma!? – Hoće on veliku plaću, ali želi i da ih razdrma! Zar to nije lijepo
A Huso i Haso? Koračaju po nesklonom zemaljskom šaru, noseći svoju sudbinu u minijaturnim rečeničkim sklopovima, kao i vazda, usmeno, kao i vazda, tražeći možda onu Arhimedovu čvrstu tačku da podignu svoju Bosnu među zvijezde
Prije dvadeset pet godina, 25. oktobra 1993. godine, na Crnoriječkoj visoravni na području općine Ilijaš poginuo je heroj oslobodilačkog rata Nesib Malkić, komandant 210. viteške oslobodilačke brigade, koja će nakon toga nositi njegovo ime. S njim su poginuli i članovi Komande 210. brigade: načelnik Sead Paravlić, Nermin Fočaković, Nevres Šišić i Fikret Andelić. Tužno i bolno odjekivala je vijest leteći od usta do usta, od srca do srca, od grada do grada, usađujući se u duše onih koji su ih znali. A znali su ih svi na ratištima 2. korpusa, jer su oni stizali svugdje: od Zvornika do Doboja, od Brčkog do Olova, od Gradačca do Zavidovića. Ondje gdje su stizali donosili su sigurnost i vjeru u pobjedu
Stječe se dojam da je ovo teatarsko ostvarenje premijera uhvatila u toku nedovršenog procesa stvaranja i da će njeno svako naredno igranje donositi određena unapređenja, prije svega, veću uigranost, poboljšanje u tehničkom aspektu te možda čak i precizniju dramaturšku strukturu, za što je svakako neophodna barem sporadična konsultacija s dramaturgom, čiji je poziv odlučno izostavljen iz predstave
“Čoban može biti realiziran čovjek, a doktor nauka nerealiziran. Provincija je u glavama. Ona nije geografski nego duhovni pojam. Lav Nikolajevič Tolstoj napisao je možda najznačajniji roman u historiji književnosti – Rat i mir – u selu Jasna Poljana, mjestu s pet kuća i drvoredom. A šupke koje gore spominjem i kojima su 'Rolex', cipele 'Paciotti' i košulja 'Versace' mjerilo putem kojeg uspostavljaju sistem ljudske vrijednosti možeš smjestiti da žive kraj Buckinghamske palače ili Jelisejskih polja, ali će i dalje ostati nesorta i duhovni šljam. Oni su u svojoj nesvijesti saučesnici u rušenju bosanskohercegovačkog društva jer se stide i pljuju po onome što je srčika i najbolji dio Bošnjaka. Više ima državotvorne svijesti u šamiji srebreničke nene nego u 'Potemkinovim selima' njihovih materijalnih carstava. Oni su, zapravo, pravi papci”
Evropska unija itekako dobro zna o čemu se radi, je li ili nije i od koga izigran duh Daytona, kad već slovo nije, pa je intervencija bila potpuni vanjskopolitički promašaj, ali sasvim upotrebljiva za domaću upotrebu, što joj je bio i cilj. – To je sve šta sam mogao – Plenković će vrlo brzo izjaviti kada rezultata “intervencije” neće biti
