fbpx

Post by STAV

Ima taj hadžija Fehim iz K. koji momački isposti cijeli ramazan, ali – nikad za nikad – ne ide u džamiju na bajram-namaz. Ovako rezonira: Većina Bošnjaka jeduckaju i pijuckaju (šta jeduckaju i pijuckaju – žderu!) dok on posti (šta posti – krepava!), ali, opet, većina tih istih idu na bajram-namaz u svečanim odijelima i blagdanskom raspoloženju i, stoga, kad svi neće da poste, a svi hoće na Bajram, hadžija Fehim bojkotira Bajram

Doktor Pilav me pitao ko mi je taj teško ranjeni momak. Rekao sam mu da mi je to brat. Uključio mu je infuziju i kazao mi da mu kvasim usne, ali da mu ne dam da pije vode. Doktor me odvojio ustranu i rekao mi da brat neće još dugo. Predlagao mi je da ga i ukopamo ako preseli na tom mjestu. Nisam mogao. Brat je bio živ još devet sati poslije ranjavanja iako je sve vrijeme bio svjestan da će umrijeti.

Sjećanje na rat bilo je previše jako. Nisam mogao da se ne vratim. Od 2007. godine radim u općinskoj administraciji, a nakon što završim obaveze na poslu, idem na selo u Bektiće, gdje se pomalo bavim pčelarstvom i običnim seoskim poslovima. Mislim da sam ostvario svoj san”

Kako bi se podsjetilo na stravične zločine počinjene prije dvadeset dvije godine nad Bošnjacima Srebrenice, širom svijeta održavaju se različite manifestacije. Tim će se povodom u turskom gradu Bursa zasaditi 8.372 bijela cvijeta, a kako bi učestvovali na Maršu mira i prisustvovali dženazi u Potočarima, iz Istanbula su krenuli motociklisti kluba “MotoBosna” i stotinu omladinaca u organizaciji turskog Udruženja “Djeca svijeta”

Svi padamo, pjeva Rilke u poznatim stihovima, a Neko tom padanju daje sklad. Ovo se može razumjeti. Osim ako ti u datumu ukopa oca, amidža, daidža, braće, sinova, rođaka stoji: 11. juli

Anka Topić rođena je u Žepču 1882. godine. Završila je Učiteljsku školu u Sarajevu i radila u Kreševu, Sarajevu, Humcu, Stocu i na Šćitu. Osim poezije pisala je i objavljivala i priče, a 1908. godine izašla je Izgubljena zvijezda, njena prva zbirka pjesama

Prije samo desetak godina objasnio bi Abid mladom efendiji da je pretjerano cerekanje osobina ahmaka, da nije sreća za pametne ljude. Sada, tek odbija obilne dimove prateći ih u tišini kao nešto što ga najviše podsjeća na njegov život

Mi smo narod koji je preživio genocid i prije nekih 15-ak godina nismo mogli ni sanjati da ćemo u Srebrenici dočekivati ramazane kako ih dočekujemo danas. Mi smo ove godine klanjali teravih-namaz na deset mjesta, angažirali smo četiri učenika medrese. Imamo tri naše učenice medrese koje su sada na praksi i uključene su u naše ramazanske programe. Ta su djeca odrasla u Srebrenici poslije rata. To je ono što nam daje snagu i što pokazuje da ima života u Srebrenici”, priča Damir-efendija, koji kaže da su mladi najveće bogatstvo Srebrenice