Kurz je u ovom slučaju samo centarfor kome bosanskohercegovački desnokrilni i lijevokrilni lažovi već poduže vremena samo nabacuju već izrečene opservacije o Sarajevu, otvarajući mu bez posebnog truda najpovoljnije prilike za pogotke u političkoj kampanji
Upoznao sam jednu djevojku u Morića hanu. Tu počinje priča, moja, mlađahne djevojke i braće Morić. Kakvih je samo gostiju i nesretnih musafirskih sudbina vidio taj han, to samo veliki Gospodar zna. Šljeglo je tu što s Mašrika, što s Magreba, što na konju, što na kamilama iz Carigrada i butum dunjaluka. Tako mene zapade da budem jedan u nizu musafira. Tu gdje su dva brata janjičara vodila svoje bitke, ni sam nisam bio bez mejdana, malo drukčijeg i slađeg
“Jedna od osoba koja je nedavno dobila otkaz radila je više od deset godina u toj školi, a onda joj nakon toliko godina rada saopćavaju, samo petnaest dana prije početka školske godine, da je tehnološki višak”
“Zove se Stela...”, reče uposlenik petshopa u gradiću na sjeveru Sjedinjenih Američkih Država, prosijedi gospodin čiji su ten i linija upućivali da se najvjerovatnije radi o vegeterijancu. Imao je samo riječi hvale o Steli. Umiljata, poslušna, zabavna. Voli djecu. Mogu je oblačiti. Mogu je okititi. Naprimjer, za praznik. Vidjelo se da mu je Stela prirasla za srce. Tu je Edibu sinula ideja: zašto ne bi zaklali Stelu za kurban
“Nikada više Bajram u Srebrenici ne može biti kao što je bio, posebno majkama koje su izgubile svoje sinove. Ne može biti kako je bilo, ali snaga naše majke i žrtve genocida je velika. Trudimo se da damo do znanja da smo svi tu uz te majke”
Savremena komunikacija nije ništa drugo do sveopća galama. Svi govore, a niko ne nalazi strpljenja ni da čuje, a kamoli da sasluša drugog. Neoliberalni koncept svijeta sugerira da se slušni aparat aktivira samo ukoliko govori poslodavac, šef ili, kako se već titulira, vlasnik kapitala
Činjenica je da Smail Balić u našoj javnosti nije zastupljen onako kako bi trebao biti. Posebno se to odnosi na školske nastavne planove i programe, u kojima se bošnjački intelektualci u emigraciji gotovo i ne spominju. Zbog toga je veliki broj onih koji, nažalost, nikada nisu čuli za ovog istaknutog bošnjačkog intelektualca
Lijepo smo ga ogasulili, ja sam polijevao (kao i uvijek), a hadžija Fudo i Zaim su ga nasapunjali i u čaršafe zavili. Samo sam bio izašao u ostavu (naslonjenu na gasulhanu) da donesem miris i, kad se vratih, u gasulhani ne zatekoh Zaima, već onog mejta kako mi nešto mrmlja
“Za povratak se nešto davno trebalo uraditi. Napravili su kuće, a ne mogu da se vrate, i to mi je krivo. Ja sam se vratila na svoje, a ne znam kako je njima kada u 12 kvadrata žive ovdje u Tuzli, u Sarajevu ili Srebreniku, a toliku su svoju zemlju ostavili. Ja sam se vratila i ne dam svoju zemlju. Željela bih da se svako vrati na svoje”
Nije ona žuljeve na besposlicama kao Sarajka nabila, već na poslu i muci. Te je jeseni ponosno u avliji isklepla dvadeset metara, zabijajući sjekiru precizno u sočno meso panjeva
