fbpx

Post by STAV

Gluhoća ne ometa razvoj ličnosti, nego komunikacija. Za gluhe i nagluhe osobe veže se svijet tišine, ali oni tu tišinu mogu razbiti znakovnim jezikom. U svakoj državi postoji zaseban znakovni jezik, a samo 14 ih je u Evropi standardizirano i priznato. Dok se u BiH čeka na standardizaciju znakovnog jezika (jer se ne zna hoće li on biti bosanski, hrvatski ili srpski), ispašta 70.000 gluhih osoba kojima je ovaj jezik maternji i jedini vid komunikacije

Ma kako to anahrono djelovalo, san o banovini i formalno i stvarno determinira sve poteze, kako nekada Mačekove, tako i danas Čovićeve. Riječ je o konceptu koji se žilavo održavao čak i u vrijeme kada se to činilo nemogućim, u vrijeme gotovo polustoljetne vlasti komunista u bivšoj zajedničkoj državi

Pučisti i njihova organizacija – teroristička organizacija Fethullaha Gülena (FETÖ) – i jataci PKK-a proglašeni su “proganjanim političkim protivnicima”. Nema veze što se FETÖ decenijama namještao da preuzme državu, koliko legalnim, toliko i kriminalnim sredstvima. Nema veze ni to što se pripadnici PKK-a svako malo dignu u zrak (posljednji put u Adani, baš na dan donošenja neobavezujuće rezolucije Evropskog parlamenta o zamrzavanju pregovora), a ni to što su donedavno za svoje akcije imali punu finansijsku i logističku podršku “proganjanih političkih protivnika”

U izradu prve violine 1985. godine Sifet Avdić upustio se bez većih očekivanja, ali s izuzetnim žarom i namjerom da sebi napravi instrument koji neizmjerno voli svirati. Priznaje da ni danas ne može prežaliti što ju je prodao

Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok

Nije mala ironija da kemalisti spominju izbjegavanje kazne ako se počinilac oženi žrtvom kao nešto totalno neprihvatljivo (kao što jeste neprihvatljivo). Naime, to JESTE bio zakon sve do 2005. godine, kada je na inicijativu AKP, a zbog uklapanja u zakone EU, to izbačeno kao zakonska mogućnost

Senad Đozić, Hariz Alić, Ahmed Hrustanović i Sejdalija Suljić četiri su mlada čovjeka rodom iz Srebrenice koji su se u nju vratili nakon izbjeglištva. Tokom rata su svi izgubili očeve. Ahmed i Hariz pronašli su svoje očeve i ukopali u Memorijalnom centru Potočari, dok Sejdalija i Senad još uvijek tragaju za kostima svojih najmilijih. Uprkos svemu, vratili su se u Srebrenicu i osnovali porodice

Ne priča mnogo o tome kako pomaže drugima, smatrajući da je ono što se radi iz duše lična stvar. Pomaže brzo i u tišini i uvijek se odaziva na svaki poziv, a dnevno prepješači skoro cijeli grad noseći pelene ili lijekove bolesnima