fbpx

Post by STAV

Gluhoća ne ometa razvoj ličnosti, nego komunikacija. Za gluhe i nagluhe osobe veže se svijet tišine, ali oni tu tišinu mogu razbiti znakovnim jezikom. U svakoj državi postoji zaseban znakovni jezik, a samo 14 ih je u Evropi standardizirano i priznato. Dok se u BiH čeka na standardizaciju znakovnog jezika (jer se ne zna hoće li on biti bosanski, hrvatski ili srpski), ispašta 70.000 gluhih osoba kojima je ovaj jezik maternji i jedini vid komunikacije

Ma kako to anahrono djelovalo, san o banovini i formalno i stvarno determinira sve poteze, kako nekada Mačekove, tako i danas Čovićeve. Riječ je o konceptu koji se žilavo održavao čak i u vrijeme kada se to činilo nemogućim, u vrijeme gotovo polustoljetne vlasti komunista u bivšoj zajedničkoj državi

Pučisti i njihova organizacija – teroristička organizacija Fethullaha Gülena (FETÖ) – i jataci PKK-a proglašeni su “proganjanim političkim protivnicima”. Nema veze što se FETÖ decenijama namještao da preuzme državu, koliko legalnim, toliko i kriminalnim sredstvima. Nema veze ni to što se pripadnici PKK-a svako malo dignu u zrak (posljednji put u Adani, baš na dan donošenja neobavezujuće rezolucije Evropskog parlamenta o zamrzavanju pregovora), a ni to što su donedavno za svoje akcije imali punu finansijsku i logističku podršku “proganjanih političkih protivnika”

U izradu prve violine 1985. godine Sifet Avdić upustio se bez većih očekivanja, ali s izuzetnim žarom i namjerom da sebi napravi instrument koji neizmjerno voli svirati. Priznaje da ni danas ne može prežaliti što ju je prodao

Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok

Senad Đozić, Hariz Alić, Ahmed Hrustanović i Sejdalija Suljić četiri su mlada čovjeka rodom iz Srebrenice koji su se u nju vratili nakon izbjeglištva. Tokom rata su svi izgubili očeve. Ahmed i Hariz pronašli su svoje očeve i ukopali u Memorijalnom centru Potočari, dok Sejdalija i Senad još uvijek tragaju za kostima svojih najmilijih. Uprkos svemu, vratili su se u Srebrenicu i osnovali porodice

Ne priča mnogo o tome kako pomaže drugima, smatrajući da je ono što se radi iz duše lična stvar. Pomaže brzo i u tišini i uvijek se odaziva na svaki poziv, a dnevno prepješači skoro cijeli grad noseći pelene ili lijekove bolesnima