fbpx

“Čujem da se žališ na tegobe, glad i žeđ. Veliš da ti nije ni do priče ni do razmišljanja. Da ti je predeverati još ovih skoro pola sahata do kandilja. Čuo sam, naravno, i ove što te pozivaju da preostalo vrijeme prodangubite pored potoka. Jeste li, Ahmete, i ti i ovi što te na dangubu zovu ikada razmišljali kako je riječ opasno oružje i kako jednim pokretom jezika može biti spaljeno na stotine polja po kojim su posađena dobra djela”

Zbog pandemije COVID-19, ovogodišnji ramazan neće biti poput ramazana prethodnih godina. Neće biti zajedničkih teravija i nafila, neće biti mukabela, velikih iftara i druženja do zore. Oni koji ramazan doživljavaju kao tek jednu od formi kulture ove godine i neće imati ramazana. Oni drugi dobit će priliku da cio ramazan provedu u itikafu – odvojenosti od svijeta i vlastitom preispitivanju

Ako se uzme u obzir da se, prema Prijedlogu Zakona, subvencija doprinosa može odnositi i na više od 350.000 radnika, može se očekivati mjesečno izdvajanje oko 100 miliona KM. Također, Vlada priprema i prijedlog izmjena budžeta za 2020. godinu u okviru kojih će se osloboditi značajna sredstva za pomoć privredi. Samo do 16. aprila 2020. godine imamo smanjenje broja zaposlenih za 21.921, na čije se plaće neće obračunavati porezi i doprinosi, te polazeći od prosječnog iznosa doprinosa po radniku iz prethodne godine, imat ćemo smanjenje prihoda samo po ovom osnovu mjesečno za preko 12 miliona KM. Također, prestanak radnog odnosa i slanje otpuštenih radnika na zavode za zapošljavanje koštat će kantonalne zavode za zapošljavanje na mjesečnom nivou oko 8 miliona KM

Iskreno, teško je naći neku smislenu razliku između zahtjeva koji upućuje neki očajni opkoljeni razbojnik kojem je propala pljačka banke i liste pustih želja koje su uputili razvlašteni i podjednako očajni sarajevski kadrovi SDP-a. Ta sličnost ne ogleda se samo u nebuloznoj ultimativnosti suludih zahtjeva, drskom ucjenjivačkom nastupu već i u njihovoj krajnjoj fantastičnosti

Svi su putnici vjerovali da idu prema boljoj budućnosti za sebe i svoje porodice, s izgledima za posao. Burmanske vlasti ih progone, bez prava na državljanstvo u Burmi se ne mogu vratiti u svoju zemlju pa gotovo milion Rohingya posustaje u prenapučenim izbjegličkim kampovima u Bangladešu, očajnički tražeći bilo kakav izlaz.

Za sofrom bi se prvo otac mašao ibrika i dugo pio hladnu vodu, a onda bi došao red i na nas ostale. Bilo je to predjelo, a potom je na red dolazila obavezna čorba. Kao i s vodom, otac je imao prednost. S drvenim kašikama u rukama iščekivali smo nestrpljivo da krene prema ćasi. Nakon čorbe, slijedilo je što se nađe u sahanima, ćasama i tepsiji