fbpx

“Na jednom evropskom festivalu imao sam čast razgovarati s čuvenim, svjetski poznatim režiserom Stevenom Spielbergom. Spielberg je, onako usput, izjavio da je imao priliku gledati filmove Hajrudina Krvavca. Stekao sam dojam da se Spielberg, snimajući film Saving Private Ryan, koji je osvojio pet Oskara, vodio filmskom niti koju je Šiba Krvavac kreirao mnogo ranije”

I zato, sve nas hrabri što se, uslijed masovnog širenja virusa korone među Bošnjacima u Sandžaku, na sarajevskoj Vijećnici emitira slika podrške, sandžačke zastave s ljiljanima i polumjesecom na kojoj piše “Jedno srce – jedan narod”. Dušmani laju i negoduju. Uzalud im je jer – sve dok je jednog srca, bit će i jednog naroda.

Normalnog čovjeka ovakav suludi politički avanturizam, odsustvo zdravog razuma i nebriga spram sugrađana ostavlja bez riječi. Kako je moguće da je ovdašnja, uglavnom sarajevska, opozicija spremna raditi protiv interesa države i Bošnjaka, importirati političku nestabilnost te se još i kockati sa životima hiljada sugrađana i vlastitih glasača? Ko su ti ljudi, da li su normalni, imaju li barem mrvu pameti ili morala?

Slabe Oružane snage BiH, u takvoj mjeri da legitimiraju pozive na demilitarizaciju Bosne i Hercegovine, jedan su od vrhunskih interesa velikosrpske politike u Bosni i Hercegovini.”

Reisul-ulema Husein ef. Kavazović u ime Islamske zajednice u BiH poslao je poruke podrške, ali i hitnu novčanu pomoć u iznosu od 100.000 KM. Upriličena je i sergija za Sandžak u svim džematima širom Bosne i Hercegovine, dijaspore i domovinskih zemalja. Različite humanitarne organizacije kao što su “Pomozi.ba”, “Dobro.ba”, “Merhamet” i dr. uručili su značajnu pomoć već u prvim danima. Sve akcije humanitarnih organizacija, bošnjačkih političkih predstavnika i Islamske zajednice pokazuju da Bošnjaci sazrijevaju u narod koji ispred ličnog interesa stavlja potrebu zajednice

“Zašto ja, kao neko ko je bio sudionik svih tih strahova, koja sam preživjela Genocid nad Bošnjacima i ostala bez najmilijih, ne bih doprinijela kulturi sjećanja na Srebrenicu? Odlučila sam da ono što sam pisala svom ocu pretočim u knjigu o nimalo laganoj ličnoj priči. Bilo je trenutaka kada bih se budila noću, imala bih inspiraciju i toliko toga da kažem svom ocu, a bilo je i mjeseci kada nisam imala snage da otvorim ladicu i pročitam šta sam napisala”