Pun mjesec; drama, 2019; režija: Nermin Hamzagić; scenarij: Nermin Hamzagić i Emina Omerović; kamera: Amel Đikoli; montaža: Redžinald Šimek; muzika: Enes Zlatar; produkcija: SCCA/pro.ba; igraju: Alban Ukaj, Ermin Sijamija, Boris Ler, Lidija Kordić, Mediha Musliović, Edin Avdagić, Jasna Diklić, Muhamed Hadžović, Alena Džebo, Admir Šehović, Mirela Lambić...
Možemo reći da je droga poprilično rasprostranjena, ali je li institucijama vlasti zadaća da je dodatno promoviraju kod omladine ili da rade na društvenoj prevenciji od poroka droge ili kockanja?! Stoga, bez obzira što su neke od ovih pjesama, nažalost, vrlo popularne, to ne znači da institucije vlasti pod bilo kojim uvjetima trebaju ovaj argument uzimati kao relevantan
Danas je teško zamisliti da neko može napasti na Meku, sveto mjesto svakog muslimana. Međutim, takvi su se incidenti dešavali kroz islamsku historiju. Krvava godišnjica terorističkog napada i opsade obilježava se ovih dana jer su rano ujutro 20. novembra 1979. godine, dvije nedjelje nakon hadža i uoči novog stoljeća po islamskom hidžretskom kalendaru, u dvorištu Velike džamije u Meki odjeknuli pucnjevi. Ubijena su dva nenaoružana čuvara, prve žrtve opsade, a događaji koji su uslijedili radikalno će izmijeniti noviju muslimansku historiju
Nije čudo da je izjava Angele Merkel (“Shvatam vašu potrebu za remetilačkom politikom, ali smučilo mi se da skupljam krhotine. Stalno moram lijepiti šoljice koje ste vi razbili, samo da bismo mogli sjesti i popiti šolju čaja”) najcitiranija glede Macronovih (ne)diplomatskih ispada
U ime organizatora prisutnima je dobrodošlicu zaželio Armin Hodžić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i prof. dr. Sead Berberović, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb.
Čini se da je vijest o padu vlade Kantona Sarajevo potpuno iz kolosijeka izbacila i onako nervno rastrojeno rukovodstvo SDP-a.
Na cesti se sukobljavamo. Ginu nam dva momka, ali uspijevamo se provući između kuća i ući dublje u selo. Odvojili smo se u manje grupe. Izlazeći na uski put s još šest momaka, odjednom mi sinu u glavi – dedo Zaim i nana Saha, šta li je s njima, je li im neko uspio javiti na vrijeme
“Čitam tvoje tekstove. Puni su gorčine. Žao mi je što živiš promašen život, ali sam si kriv. Nikad nisi, a zato što si se čvrsto držao tih tvojih besmislenih etičkih principa, percipirao život kao pragmu, kao datost, a nisi navlačio ni masku kad je to potrebno, a to je, ako nisi znao, modus operandi za uspjeh u životu. Zato i jesi tu gdje jesi – nigdje”
Takav jedan slučaj nikad nisam zaboravio. Došao je jedan čovjek i napadno stao ispred mog rođaka s kojim sam se igrao. I inače je taj čovjek bio golem i goropadan. A sad gnjevan. Grmio je na mog rođaka koji je uzaludno nešto pokušavao reći. “Zgužvat ću te u čavrndiju!” Zbilja opasno zvuči. Još je gore bilo to što nisam znao šta je čavrndija. A nisam se, naravno, usudio pitati. Mnogo godina kasnije sam saznao značenje i sad mi je prijetnja izgledala još gora. Kako nekoga staviti u čavrndiju? Načiniti od njega zvrk? Ili nešto tome slično
Prepustio sam Musi moj nastup. Mladi Bošnjak hrabro je počeo recitirati svojim divnim tenorskim glasom. U krčmi je nastala tišina. Riječi Ćazimove prosipala su se po tihoj i vonjem od duhana zadimljenoj mehani. Odgudio je dva soneta vrednija od dva tovara blaga. Snažan pljesak pozdravio je ovog grudobolnog mladića, pa mu je Antun Gustav Matoš pristupio i poljubio ga kao svog rođenog u čelo s riječima: ‘Musa, ti si pred ulaznim vratima vrta u kojem žive veliki talenti’”
