fbpx

Nakon svega, može se zaključiti da su srebrenička svjedočanstva laž samo zato jer optuženi kaže da jesu, a da je bio u pravu, dokazuje upravo slučaj mladića Mire. Ime Krstić u ovom slučaju jasno služi kao dodatna i neraskidiva veza između stvarnosti i fikcije, s kojom se ne samo relativizira srebrenički genocid nego i historija vraća na početak, do čovjeka s kojim je genocid dobio svoje službeno priznanje

Sjećanje na Ismeta Nizandžića, “zlatnog ljiljana” 505. brigade Armije RBiH: “Kaže: 'Majko, čuvaj se, Bog ti dao.' Rekoh: 'Čuvaj se i ti, sine.' Kaže: 'Čuvat ću se, ali čuvaj se i ti.' I otišao je na liniju. Isti dan predvečer je i poginuo. Uvijek je govorio bratu Hamdiji, koji je imao troje djece: 'Ako bi od nas dvojice neko trebao poginuti, bolje bi bilo da to budem ja, da tvoja djeca ne ostaju sirota.' A volio je Hamdijinu djecu k'o niko. I poginu, bogami”

Krajnje zabrinjavajuće zvuči informacija da Tužilaštvo BiH provodi istragu zbog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, navodno počinjenih na lokalitetima Orahov Brijeg, Žuč i Orlić, pogotovo jer istraga obuhvata kote 830 i 850, ali i period od početka juna pa do kraja decembra 1992. godine. To je prostor koji je ušao u historiju i legendu zbog teških rovovskih bitaka, ali i veličanstvenih pobjeda jedinica 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine ostvarenih upravo u periodu koje Tužilaštvo BiH istražuje.

Ističemo da Programski savjet nije bio upoznat s planom da će se sporni film emitirati u programu TVSA, pa samim tim nije niti bi dao saglasnost za njegovo emitiranje. Naime, odobravajući programsku shemu za mjesec juli 2019. godine, na sjednici održanoj 28. juna 2019. godine, Programski savjet dao je saglasnost za emitiranje posve drugog filma – “U potrazi za domom” autora Harija Šečića, koji je svojom tematikom bio znatno prikladniji za emitiranje na dan obilježavanja genocida u Srebrenici

“Vazda smo nešta morali birati, ili ćeš u partizane ili u ustaše, ili si Srbin ili Hrvat. A ono nisi ništa od svega ovoga. A sad ću ti pričati kako sam otišao u partizane, u brigadu Save Kovačevića. 1942. godine došli mi u Ostrožac. Napali naši na Bradinu, pobili hin Nijemci, ništa od njih nije ostalo. Došla riječ da sve što je sposobno mora u vojsku. Meni 19 godina, bio sam k'o čigra. Burazer mi je bio četiri godine mlađi, pa je ostao kući, da bi kasnije došao i on, šta ćeš. I ja pravo u brigadu Save Kovačevića”

Kako je moguće da nakon svih kojekakvih “demokratizacijskih” reformi i zahvata u BiH niti velikosrpska niti velikohrvatska politika nisu pretrpjele nikakve ozbiljne ni trajne štete već je podijeljen i oslabljen isključivo bošnjački prodržavni blok? Činjenica je da je dio MZ izuzetno proaktivan na većinski bošnjačkim prostorima Bosne i Hercegovine, naročito u Sarajevu. Tu se sprovode politički eksperimenti “drugog koncepta”, tu se juriša na javne emitere, tu se osmišljavaju čitavi politički projekti, tu se intervenira radi sklapanja nelegitimnih političkih koalicija, tu se dizajniraju zahvati u društvo i kulturu, tu se nameću ovim prostorima neprimjereni svjetonazori, tu se insistira na paradiranju vlastitih, ovom društvu stranih vrijednosti, tu se nalazi ogromna većina izvana sponzoriranih “nevladinih” organizacija i medija, tu se bori protiv “radikalizma” i “esktremizma”, tu i samo tu se bori za nekakvo otvoreno društvo

U nedostatku smislenog rješenja te osjećaja samonemoći razvila se svojevrsna fama da je zapostavljena dijaspora ključ rješenja bošnjačkih problema, da je nekovrsni “El Dorado” koji će deux ex machina riješiti svakovrsnu krizu koju svjedočimo. No, Bošnjaci u dijaspori jedan su vrlo bitan kadrovski potencijal jer posjeduju dragocjena znanja kojih nema u BiH, oni su time bitni kao poticaj ili inicijalni zamašnjak za narednu stepenicu u kulturno‑društvenoj evoluciji bošnjačkog naroda, oni su bitni i kao moguća lobistička snaga u slučaju kriza. Ali nisu El Dorado. Jer, Bosna se brani i Bosna se čuva u Bosni, a ne u dijaspori