U jednom selu, blizu mog, bio je nastavnik koji je redovno obarao, ponekad i na godinu, svoje đake, mahom komšije. Ne bi tu bilo ništa neobično da je predavao neki bitan predmet. Predavao je fizičko. Stvarno, pasti na godinu iz fizičkog!? Nikada se nijedan roditelj nije odvažio da mu ode do vrata i protestira. Niko ga nije volio, ali je i on bio “Vi”
Kontradikcija je reći da uvažavate Handkeovo književno djelo dok spornim smatrate njegovu podršku agresorskom režimu, te slabašno negodujete zbog dodjele Nobela ne navodeći ni ko je agresor ni ko je žrtva. Niko ko je polazio osnovnu školu više nikada ne bi smio imati dvojbe da je Handke u svojoj književnosti negirao genocid nad Bošnjacima. I ne samo to, negirao je i Bošnjake.
Peter Handke je prije svega apologeta zločinaca. On je danas poznatiji više po negiranju zločina nego po velikim napisanim djelima. Njegova je odgovornost velika jer je jedna vrsta saučesnika. Handke je pjesnik i bard zločinaca
Poslijeratna historija nevladinog sektora Bosne i Hercegovine naprosto vrvi od izdašno sponzoriranih akcija, aktivnosti, protesta, performansa i projekata koji su trebali promovirati određenu ideju, ali bi je svojom lošom osmišljenošću, katastrofalnom izvedbom i pogrešnim usmjerenjem vrlo često potpuno kompromitirali.
Na putu ispred Pravoslavne crkve sv. Ilije, koja je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, okačen na tendu iznad jednog roštilja pažnju nam privlači natpis “Puračićki ćevapi”. Četiri-pet djevojaka i žena užurbano prevrću lepinje i ćevape, naplaćuju i mušterijama pakuju naručeno. Meso na platama cvrči. Mirisi se šire... Pitamo ih po čemu se puračićki ćevapi razlikuju od drugih, a žena, koju su njene saradnice proglasile glavnom, odgovara: “Nema nikakve razlike, ćevap k’o ćevap”
Promjene koje je izvršio u vrlo represivnoj zemlji jednako su impresivne. Polovina njegova kabineta je ženskog pola, ukinute su zabrane opozicijskih stranaka, hiljade političkih zatvorenika oslobođeno je, a visoki dužnosnici uhapšeni su zbog korupcije i kršenja ljudskih prava. To je još iznenađujuće s obzirom na to da ga je imenovao autokratski narodni Revolucionarni demokratski front.
Koliki ološ treba biti da bi se tridesetak miliona ljudi, koji žive u četiri vrlo različite države, govore četiri različita jezika, glasaju za vrlo različite političke opcije i partije, gurnulo pod kišobran jedne staljinističke nazovipartije, koja politiku “vodi” ubijajući civile često omraženim metodom, bombašima samoubicama
Prije vojne akcije “Izvor mira”, turska vojska izvršila je dvije operacije pod imenom “Štit Eufrata” i “Maslinova grana”, kada je na sjeveru Sirije područje od četiri hiljade kvadratnih kilometara očišćeno od terorističkih organizacija PKK, YPG i ISIL, te su započete civilne aktivnosti za normalizaciju života
Riječ je jednostavno o sitnoj pakosti rođenoj iz očaja vlastite propasti, o potrebi da se pokvare odnosi između Turske i Bosne i Hercegovine, o signaliziranju svoje podobnosti i klijentističke nagodnosti stranim centrima i sponzorima koji nisu naklonjeni Turskoj i istovremenom označavanju SDA kao problematične.
Nagrađivanjem spisateljskog djela nagrađuje se upravo njegov pisac jer pisca suštinski nije moguće odvojiti od njegova spisateljskog djela i obratno, kako to kazuje i elementarna logika, a potvrđuju brojne savremene književne teorije, a naročito tzv. etička kritika. Zato, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu predstavlja dodjelu nagrade piscu i djelu koji stoje u odbrani sudski dokazanih ratnih zločina i sudski presuđenih ratnih zločinaca, s jedne strane, dok, s druge strane, predstavlja čin nepravde i moralnog nasilja nad žrtvama ovih ratnih zločina i njihovih počinilaca i naredbodavaca. A to u konačnici znači da je dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu Nobelov komitet indirektno i sam podržao politiku i ideologiju ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, stoji u pismu prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika BZK “Preporod”, koje prenosimo u cijelosti
