Napad na Ahmada Šaha Masuda desio se pet mjeseci nakon što ga je prorekao. Bio je to prvi znak da svijet ulazi u novu eru. Dogodilo se samo dva dana prije pada njujorških tornjeva, 11. septembra. Dvojica džihadista, koji su se predstavljali kao novinari, ubili su ga u samoubilačkom napadu, detoniranjem bombi skrivenih unutar lažne fotografske opreme. Slike masovne dženaze još su uvijek žive, stoje kao kost u grlu ljudi Panšira.
Središnja tema ovog 242. broja Stava jesu recentni napadi na Mustafu Spahića, čovjeka koji ne želi šutjeti.
Ogrezao u propagandi koju provodi trenutni kantonalni režim u Sarajevu, Stojanović otvoreno i drsko poručuje da je glavni cilj kantonalnog režima kontrola utroška sredstava KCUS-a, tačnije mijenjanje svrhe doznačenih sredstava jer je takvo (inače sasvim diletantsko) uplitanje i prenamjena, kako sasvim ozbiljno Stojanović tvrdi, dužnost skupštinske većina koja zna bolje od menadžmenta KCUS-a kako i gdje trebaju takva sredstva ići.
Danas, hvala Allahu, praktično da ne postoje oni koji ne govore jedni s drugima zato što su u različitim političkim strankama. Da me pogrešno ne shvatite, i dalje se mnogi ne slažu, ali bar razgovaraju međusobno. Braća i porodice se mire, a ogromna većina ljudi prestala je da izbjegava džamije u kojima je imam “iz one druge zajednice”. To je svakako najveći uspjeh naše politike
Zna li Avdić da je samo u 2016. godini više od tri stotine civila i vojnika u Turskoj poginulo u napadima od PKK/YPG-a, među kojima su bila i djeca, stariji ljudi i Kurdi, a hiljade ih je ranjeno? PKK/YPG ne bira koga ubija, baš kao četnici (ako ćemo već porediti s četnicima), pa ubijaju i djecu, iznemogle i Kurde, za koje tvrde da se “bore”. Je li Avdiću uopće poznata činjenica da je oko tri stotine hiljada (300.000 ako će mu biti lakše za razumjeti) Kurda pobjeglo iz Sirije od PKK/YPG i spas pronašlo u Turskoj
Uzalud je resornoj ministrici RS-a Srebrenki Golić slati urgencije u Zagreb, kao što je uzalud načelniku Bosanskog Novog Miroslavu Drljači prijetiti tužbom protiv Hrvatske, koja će izgradnjom nuklearne deponije ugroziti zdravlje i živote na stotina hiljada stanovnika Bosanske krajine, sve dok “njihov čovjek” u državnom predsjedništvu ne shvati da se interesi Srba, Bošnjaka, Hrvata i svih drugih građana mogu zaštititi samo kroz institucije Bosne i Hercegovine, koja jedina ima međunarodnopravni subjektivitet
Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod
Poziv da se Bošnjaci politički organiziraju prihvata se s rezervom. Naši ljudi koji iole ulaze u te procese to prihvataju s dozom snishodljivosti, kao da nekom treba da se pravdaju, da se izvinjavaju za taj ipak ljudski i krajnje opravdan čin. U ovim okolnostima, početkom 2017. godine, rađa se ideja o formiranju Foruma Bošnjaka Makedonije s osnovnom idejom, pred dolazećim generacijama, da očuva ono što jesmo, da pomogne proces promoviranja nacionalne svijesti i očuvanje vlastitog političkog i kulturnog identiteta
Definitivno, došao sam do zaključka da su u svim razdobljima Bošnjaci bili izuzetno odani Mađarskoj, u kojoj su živjeli. Mogu čak reći da su bili izuzetno dobre patriote koje su branile teritorijalni integritet ove države. Pisao sam mnoge studije o tome na mađarskom jeziku jer su to izuzetno važne teme. Trenutno sam baziran na učenje bosanskog jezika kako bih svoje doktorsko istraživanje upotpunio
U Njemačku je otišao 3. maja 1973. godine iz Hrvatske, gdje je završio srednju školu u Rijeci, a onda preko firme “Braća Kaurić” iz Zagreba u Njemačku. Ističe da je zapadnoevropsko tržište veoma probirljivo i da je kvalitet i rad jedino mjerilo, pa ako radiš, dobro opstaješ, u suprotnom te nema. Do 1996. godine njegova firma je radila i poslovala isključivo na području Njemačke, a onda je odlučio da se vrati u rodni kraj i prebaci firmu u Krajinu da bi pomogao državi i svom narodu
