Da bi se izbjeglo pisanje beskrajnog spiska izgrađene infrastrukture u posljednjih sedamnaest godina, koji čitaocima u inostranstvu ne mora mnogo značiti, dovoljno je napisati podatak da je Turska u tom periodu s 39. mjesta po količini i kvalitetu infrastrukture skočila na 9. u svijetu. Malo li je
Tursku čini ukupno 81 provincija, među kojima je 30 metropola, uključujući Istanbul i Ankaru. AK Partija trenutno vodi u 40, dok je CHP u vodstvu u 20, a MHP u 11 provincija.
“Moj cilj je da u narednom periodu, dok imam mogućnost da dobijem podršku svih tih velikih institucija, značajnih ljudi, u BiH napravimo institut za biomedicinski inženjering i medicinske aparate. U ovom dijelu Evrope nema takvog instituta. S obzirom na to da sad imam ove relacije i lahko mi je dobiti pismo preporuke od Svjetske zdravstvene organizacije, IFMBE, EAMBES-a, cilj je osnovati institut, aplicirati na neki evropski poziv za finansiranje. To bi bio moj doprinos našoj državi”, kaže Badnjević
Sportska dvorana u Bužimu otvorena je za građane bez bilo kakve svečane ceremonije. Razlog za to mogao bi se tražiti u složenosti političkih prilika za vrijeme njene izgradnje, ali u osjećaju stida svih “bužimskih politika” koje su saglasne da je dvorana izgrađena prilično kasno i da je sramota od svega praviti svečanost
Kao dugogodišnji grafički urednik, penziju je zaslužio u zagrebačkom Večernjem listu, a u Beharu je taj posao radio s velikom ljubavlju od prvog broja, koji je izašao u ljeto 1992, pa sve do 2005. godine. Autor je brojnih feljtona koji su izlazili, osim u njegovom matičnom listu, u Vjesniku u srijedu, nekim bosanskim listovima, primjerice u Muslimanskom glasu, te Beharu
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije
Kipchogeov, ali i dan ostalih maratonaca obilježen je intenzivnim treninzima, svako jutro i onda poslijepodne. Vrijeme između treninga krate gledajući televiziju ili čitanjem. Svi bez izuzetka peru svoju odjeću i čiste kupaonice. I tako od ponedjeljka do subote. Takav način života teško je zamisliti drugim elitnim sportašima. Čak ni teren za trening ne izgleda onako kako biste očekivali od takvog centra. Vrt s plastičnim stolicama, nekoliko krava koje im daju svježe mlijeko.
Vrijedni efendija Emir Nuhić, imam u džematu Blagaj Japra kod Bosanskog Novog, vjerovatno niti u najgorim snovima nije mogao zamisliti kakve će se poruke moći pročitati na stranici na Facebooku koju je pokrenuo s ciljem informiranja džematlija o džematskim aktivnostima. Zastrašujuće prijetnje smrću imamu džemata u Blagaju i članovima njegove porodice spadaju u dosad nezabilježen govor mržnje, bolesnih gadosti i prijetnji, u vokabular za koji smo mislili da je prestao nakon rata devedesetih godina 20. stoljeća
Izvjesni Rasmus Paludan, vođa ultradesne šovinističke stranke Čvrsti put, pali Mushaf ispred policijskog kordona koji razdvaja demonstrante i klanjače džume ispred danskog Parlamenta. Zašto su muslimani u Danskoj odlučili bijesom i džumom na nemjestu ekshibicijom izraziti otpor protumuslimanskom nasilju i terorizmu
Odnosi između kršćana i muslimana bili su regulirani posebnim pravilima. Primjerice, svjedočanstvo kršćanina i muslimana na pravnoj je razini vrijedilo jednako. Kršćani se nisu mogli oženiti muslimankama, ali ako je mješoviti brak bio obrnut, ako je musliman oženio kršćanku, djeca su bila automatski muslimani, a imovina kršćanske žene pripadala je mužu. Zakonska diskriminacija varirala je ovisno o raspoloženju središnje vlasti. Povremeno su se razlike potcrtavale, kao u slučaju zabrane nošenja ili držanja oružja ili oblačenja poput muslimana, koji su morali biti počašćeni i poštovani
