Ovih dana, na ulici, usputni znanac mi se žali na sve i svašta. Sit sam i presit prežvakanih priča i općih mjesta u njima, no, ipak, pažljivo ga slušam i još pažljivije gledam. Na njemu je skupocjena kožna jakna, na nogama ništa jeftinije cipele i, uopće, sav je skockan i dotjeran, k’o iz radnje
Ne zna se gdje nešto počinje, ali kraj je uvijek uvod u nagađanja. Naizgled je sve isto, ali osjećaji koji ti pune krila nude uvijek razne mogućnosti. Sve što je ikad pročitao, vidio ili čuo oživljavalo je i doživljavao je prisno i prirodno. Tako, jednom, probudi se u snu i vidi svog oca koji mu daje krila
Oko žene se stvaraju zapleti, drame i tragedije, no, izuzimajući Hasanaginicu, žene nisu subjekti tradicionalne bošnjačke epike. Spašavaju se otete ljube i nevjeste, hanke (hanume) nose kahvu i rakiju, stara majka uzalud savjetuje sina Muju da ne kuje konja po mjesecu... No, njihova su nam imena nepoznata. Ona je i aktivni sudionik društvenog života koji oblikuje privatni, obiteljski život. U muslimanskom poimanju svijeta, muškarac i žena nisu ravnopravni. Oni su komplementarni. Svako radi svoj dio da bi cjelina obitelji bolje funkcionirala
Pokret savjesti prošle je godine na Međunarodni dan žena organizirao “Konvoj savjesti” s ciljem privlačenja pažnje na žene i djecu koja se nalaze u sirijskim zatvorima. Više od deset hiljada žena iz 55 država priključilo se konvoju, kada su s više stotina autobusa stigli na granicu Sirije i pozvali na oslobađanje žena i djece iz zatvora. Predstavnike konvoja tada je u Ankari ugostio i predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan. Ove godine pokrenuta je peticija koju je do danas potpisalo više od 150 hiljada ljudi, a peticija traje do 8. marta, kada će se objaviti i krajnji broj potpisnika
Izvjesni Ilija Branković, general u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji, kao izvor Večernjih novosti izjavio je da se “27 osoba žrtava sa tuzlanske Kapije mogu uslovno označiti kao potencijalni bombaši samoubice”. Suprotno novinarskoj etici, nova gadost o Kapiji objavljena je bez cenzure i fotografija raskomadanog tijela ubijene žrtve. Inače, do sada su razni “eksperti” u nekoliko navrata tvrdili da je granata ispaljena s planine Majevice, zatim da je Kapija kao i Markale “iscenirana s bošnjačke strane i da su leševi doneseni iz Živinica”, pa da je to isceniran incident od ljudi koji su postali žrtve
Nadati se da je riječ tek o paravanu kojim ova grupica prikriva strastvenu želju da na vlast dođe neka njihova “britka sablja i hrabro srce” pa bi im tada i predvojnička obuka odjednom postala odlična ideja. Bolje bi bilo i za nas i za njih da su takvi ipak samo cinični i oportunistički beskarakterni poltroni nego da su potpuno operirani od zdravog razuma te da zaista vjeruju u opasne budalaštine koje pišu.
“Djevojka mi govori o strašnim silovanjima koja su činili bojovnici HVO-a i HV-a: 'Mojih prijateljica i drugarica je puno zarobljenih, silovanih. Na svu sreću, ostala sam, a odvodilo je mahom sve djevojke. Radili su djevojčicama Bože sačuvaj stvari...' Pitao sam je zna li imenom nekog od počinilaca, nabrajala je: 'Mario Dole, Mato Jelić, Zoran Čalić, Đoko. Dolazili su po pola noći...' Poznata su nam razaranja Mostara, Gornjeg Vakufa, ili koncentracioni logori, ma sve to je strašan zločin i važno je da se piše i ostavlja trag o zločinu i zločincima. Upravo knjiga Svjedoci zla žulja pošto su tu imena zločinaca. Da, tu su imena, to je bolno za zločince, jer su sve učinili da se zaboravi. Ali zaborava nema”
Da je kod nas sve moguće, govori i činjenica da je sud u Valjevu rehabilitirao čak i komandanta Kraljevske gorske garde Nikolu Kalabića, koji je svog komandanta izdao i izručio u ruke partizanima. Što je posebno zanimljivo, nigdje ni riječi u udžbenicima nema o četničkim zločinima i o masovnim masakrima, naročito bošnjačkog naroda. Možda kriptohistoričari ga i najviše slave zbog toga.
Profesor Kazaz propagira i ono što kao opravdanje za paradržavu RS uzimaju sljedbenici Miloševića i ono što kao opravdanje za paradržavu Herceg-Bosna uzimaju sljedbenici Tuđmana. Ustvari, Kazaz tereti Izetbegovića i zato što, navodno, nije poduzimao ništa za odbranu od srbijanske agresije i zato što je, navodno, djelovao na uspostavi islamskog poretka u BiH. U svojoj propagandi na štetu političke pozicije patriotskih snaga i opstanka BiH Kazaz sublimira sve, i ono što želi srpska i ono što želi hrvatska nacionalistička, antibosanskohercegovačka politika
“Imali smo sve što je trebalo jednom naselju: ambulantu, veterinarsku stanicu i školu u koju je nekada išlo oko 1.400 učenika. Arapuša je imala svoju poštu i poštanski broj 77246, koji još postoji, ali pošte više nema. Prije rata je ovdje živjelo oko 480 stanovnika. U njenu školu išla su djeca iz svih okolnih sela. Svi Dubovici, pola Rujiške, Buševići, Novakovići, Osredak, Donji i Gornji Petrovići, Mali Badić, Zalin i muslimanska Jasenica. Danas neka od tih sela pripadaju Republici Srpskoj. Prvog maja 1992. godine 480 stanovnika, Bošnjaka, iselilo je pod pratnjom Srba i otišlo u Sanski Most, a odatle su kasnije, nakon istog scenarija, došli u Bihać”
