Zbog izrazito siromašne postratne televizijske produkcije u državama regije, koje tek u posljednjem periodu dokazuju da mogu proizvesti kvalitetne dramske serijale, konkurs HBO-a odjeknuo je poput bombe pa je pristiglo čak 570 prijava. Na koncu su izabrana dva scenarija, među njima Uspjeh Marjana Alčevskog, snimljen u režiji Danisa Tanovića
“Turisti, pa i stanovnici drugih gradova iz Bosne i Hercegovine u najvećem broju slučajeva imaju predstavu o Sarajevu kao mjestu na kojem se spaja Istok sa Zapadom, odnosno Evropa i Orijent. U tome nema ništa pogrešno ili loše, jer je ovaj grad izgradio svoj prepoznatljivi ugled u svijetu. Na temelju toga i razumijemo da je to prva stvar koja asocira strane posjetioce kada im se spomene Sarajevo. Međutim, željeli smo pokazati da historiju sarajevskog kraja i njegovo kulturno-historijsko naslijeđe ne čini samo ostavština iz srednjeg vijeka ili osmanskog i austrougarskog perioda uprave već pokazati da su civilizacijske vrijednosti postojale mnogo ranije”, kazao je Edin Veletovac, koji je s Amrom Šačić-Beća autor ovog vodiča
Da su Bošnjaci narod koji zapravo treba biti presretan što je opstao kao kolektiv, najbolje se može razumjeti kada se sagleda ko je sve aktivno doprinosio da nestane s lica zemlje, ali i ko se sve ubrajao u neutralne faktore koji su imali potencijal da utječu na sudbinski važna pitanja za bošnjački narod i njegovu državu.
Da ideja bosanstva koju promovira knjiga Aličehića i Galešića nije tek nadidentitet svih ljudi koji žive u BiH, već alternativa postojećim identitetima, objasnio je i Aličehić. On je kazao da knjiga čiji je koautor nije naučni rad, već je rezultat razgovora dvojice prijatelja. Knjigu je iskreno nazvao Bosanstvom za glupe. Vrlo precizno određenje, složit ćemo se s autorom i pohvaliti njegovu iskrenost. Rusmir Mahmutćehajić o osmanskoj i austrougarskoj vlasti na Balkanu razmišlja kroz pojam tiranije, a o velikosrpskoj i velikohrvatskoj ideji kroz pojam oslobođenja
Mediji, bar oni koji za sebe kažu da su bosanskohercegovački, trebali bi pisati i promovirati pozitivne priče, kojih ima u Srebrenici. Naravno, treba pisati i o negativnim pojavama i događajima, ali uporno se truditi da sve bude negativno nanosi štetu običnom čovjeku koji nastoji živjeti u Srebrenici, a svoju kuću ispuniti srećom i osmijehom.
Nažalost, sve je više medijskih istupa vezanih za KCUS, i što je najtužnije neistinitih. Žrtve su ugledni, vrijedni ljekari, koji časno rade svoj posao
Proglašavanje Fahrudina Radončića “osobom godine u Bošnjaka” od Nedžada Latića iliti “redakcije The Bosnia Timesa”, kako se Latić voli samonazivati, većini pristojnog svijeta izgleda kao neslana šala ili neka dobra parodija.
Broj 201, prvi u 2019. godini, donosi priču o Seadu Bekriću, čije su oči utkane u temelje Republike Srpske. Sead Bekrić teško je ranjen 12. aprila 1993. godine u Srebrenici od eksplozije granate na igralištu ispred škole. Od posljedica ranjavanja četrnaestogodišnji Sead izgubio je vid, a potresni snimci i fotografije tada su obišli svijet i postali jedan od sinonima patnje i stradanja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Sead Bekrić u razgovoru za Stav pričao je o životu prije rata, o ratnim dešavanjima, ranjavanju i životu nakon ranjavanja.
U životu sam napravio pet stotina mlinova za žito, točkove za vodene mlinove, potočare. U vrijeme mog oca ni struje nije bilo. Bušilo se ručno, probijalo čekićem i duršlagom rupe pravile, nitovalo se, al' se služilo i živjelo se. Nije postojalo nešto što se nije moglo odraditi. Da se sada mehanizujem i modernizujem, nemam otkud, a niti imam potrebe za tim. Iz ovog zanata iškolovao sam tri sina, Almira, ekonomistu zaposlenog u banci, Adnana, koji je na doktorskim studijama u Beču iz geodezije, i Ajdina, koji je prije nekoliko godina doktorirao matematiku na Bečkom univerzitetu, a trenutno radi na Evropskom univerzitetu u Bukureštu. Ovaj posao izumire i njime se više niko ne bavi”
Vakifi su pripadali svim slojevima društva od sultana, paša i vezira, aga i begova, uleme, do trgovaca, zanatlija i zemljoradnika. Među vakifima bio je veliki broj žena. Svi su se trudili da ostave što trajnije djelo, što ljepšu zadužbinu. Džamije su gradili od klesanog kamena, ukrašene i nagizdane, s munarama poput nebeskih pisaljki, a vlastite kuće od ćerpiča. Ljudi su vakufili ono najbolje što su imali
