fbpx

Službena jezička politika u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata počela je 8. januara 1946. godine, kada je u Službenom listu objavljen Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, u kojem se na jezik odnose odredbe iz članova 14. i 114. U tom je ustavu ime službenog jezika bilo srpski ili hrvatski jezik. To je bio početak državne i republičke jezičke politike, koja će se poslije ispoljavati na različite načine, a vrlo često i odlukama Centralnog komiteta i različitih organa Saveza komunista BiH. Najveći broj aktivnosti Saveza komunista BiH koji su bili u vezi s jezičkom politikom proizlazili su iz “jezičkih” odnosa Srba i Hrvata izvan BiH, koji ni nakon Novosadskog dogovora nisu mogli biti odraz proklamiranog bratstva i jedinstva. Pokazuju to i dva dokumenta – Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predlog za razmišljanje, čiji su odjeci uzdrmali i jezičku situaciju u BiH

Ljevica na vlasti provodila bi svoju antibošnjačku (i antibosansku, iako se zaklinju u bosanstvo) kampanju u oblasti obrazovanja i kulture. Imena osnovnih i srednjih škola sasvim sigurno bila bi izmijenjena, bosanski jezik bio bi potisnut “zajedničkim” ili b/h/s), pitanje dviju škola pod jednim krovom bilo bi riješeno kao u Jajcu, uspostavom nastave po hrvatskom planu i programu, a bošnjačkoj književnosti zagubio bi se svaki trag u nastavnim planovima i programima. Kako možemo biti sigurni u takav scenarij? Veoma jednostavno: na svemu navedenom ljevica predano radi

Ministri za boračka pitanja u Vladi Kantona Sarajevo, koje je na tu dužnost imenovala Bosanskohercegovačka patriotska stranka Sefera Halilovića, odobrili su skoro milion maraka za projekte za koje je aplicirala Fondacija “Pravednost”, čiji je osnivač sin Sefera Halilovića. Uglavnom je riječ o plaćanju advokatskih usluga optuženim za ratne zločine, te otkupu dokumentacije, arhivske građe i izradi ekspertiza koje se koriste tokom suđenja

Vladajuća Demokratska partija poražena je na parlamentarnim izborima održanim u Italiji 4. marta 2018. godine. Pobijedili su populisti, a predizborna kampanja i rezultati izbora pokazali su i rast “ekstremista” s različitih političkih spektara. Berlusconi se za trenutak vratio u igru, ali nije uspio doživjeti čak ni labuđi pjev

Treba reći da Stavom opterećenom Kazazu Mahir Sokolija nije prišao kao izvršni urednik našeg sedmičnika nego kao nečiji suprug i kao nečiji sin sa željom da svog nekadašnjeg profesora i prijatelja upozori da prestane maltretirati njegovu obitelj, što uključuje i one koji se nalaze pod zemljom. Kazazov odgovor bio je da Sokoliju u nevjerovatnoj konstrukciji pokuša označiti kao “brutalnog režimskog koljača zubima”

“Kažem ti, hoće da izlude ionako isprepadani svijet. Gledaš li ti ikada ove njihove prognoze? Malo-malo pa upalio se neki alarm, te narandžasti, te crveni, te vaki, te naki. Kakav, bolan, crni alarm, pustite ljude da malo dahnu dušom! Svemu se danas nalaze nekakva opravdanja. U moj se vakat za teška i neotesana insana govorilo 'nehora'; danas su to nekakve meteoropate”

Najmorbidnije u svemu jeste to što su se upravo oni koji su se usudili posumnjati u pozadinu cijelog slučaja našli na odstrelu žestokih novinarskih pera. To je i bio jedan od ciljeva. No, da takve vrste kvalifikacija nisu tek tako izrečene, na najbolji način potvrdio je slučaj ministra Salke Bukvarevića, koji je ostao uskraćen za razgovor s braniocima.

Sustanari žive zajedno, a ipak su odijeljeni. Dosad je prilično jasno, zar ne? Sustanar, sugrađanin, suživotnik, recimo. Šta je u tome nejasno i neobično? Ništa, jer je riječ o pojedincima, o građanima. A miran suživot uopće se time ne bavi. Njega ne zanimaju pojedinci. On govori o narodima. Kad to imamo na umu, čini se da riječ sustanar puno drukčije izgleda. I strah me je da su upravo to htjeli oni koji su započeli ovaj rat