Novi Pravopis bosanskoga jezika smatramo u redakciji Stava svojevrsnim priznanjem poraza. Poraženi su svi oni koji su se duže od dvadeset godina borili za promociju bosanskog standarda normiranog 1996. godine. Pobjedu su izvojevali lektori i lektorice iz onog sistema i urednici u medijima koje je bilo stid preko usta prevaliti lahko i mehko
“Kakav je posao? Mislim, šta ćeš raditi?” – “Brodogradilište, jarane. Farbamo čamce, jahte i manje brodove. Nemam ti pojma ni ja, tako su nam rekli.” – “Znaš li to raditi?” – “Okle ću znati. Jedina jahta koju sam vidio je ona na TV-u, Abramovičeva, ali sve se nauči. Nisam znao ni zidati, pa sam zid'o; nisam znao ni bager upaliti, pa sam kasnije s rovokopačem mog'o jaje premjestit' da se ne razbije... Nauči se sve.”
Kako bi Dragan Čović uopće mogao doći u Ahmiće ako se toliko puta “slikao” i izražavao otvorenu podršku glavnim vinovnicima pokolja u tom bosanskom mjestu, prije svega Dariju Kordiću, ali i drugima? S druge strane, niko u ovoj zemlji nikada nije čuo da se unutar bošnjačkih političkih krugova slavio zločin u Trusini, niti izražavao podršku vinovnicima tog zločina, niti je sudski proces dovodio u pitanje. To je, ako ćemo cijelom slučaju prići racionalno, ono što suštinski onemogućava kako zajedničke posjete stratištima, tako i slanje poruka mira
Vojni suzavac jako se brzo širio ulicom. Trčao sam što sam brže mogao prema Mejtašu, trljao oči i kašljao. Stigavši na vrh Džidžikovca, sjetih se gas-maske koju je stari s ostatkom vojne opreme držao u ormaru. Brzo sam sletio do zgrade, utrčao u stan, maznuo gas-masku i vratio se pred CDA. Nakon nekog vremena, otišao sam cunjati po gradu. Kad sam se vratio, saznao sam da me je tražila milicija. Neko me je primijetio s maskom pa su pomislili da je to moje maslo. Sutradan sam čuo da je to Juka uradio, da malo “zabavi narod”
Po izlasku iz mezarja, premda je hladno, pravim kratak predah i sjedam na klupu. Dvije klupe dalje sjede tri momčića zagledana u telefone s poluosmijehom na licu. Muk. Niko ništa ne govori, niko od njih ne obraća pažnju na onog drugog. I tad shvatih koliko se sve i nepovratno promijenilo
– Profesor si. Možda bi mi ti znao objasniti. – Slušaj... kako ono tebe zovu? – Gelender, profesore. Zaista, Gelender mi je to ispričao. – Slušaj, Gelenderu, ne znam o čemu je riječ, a i ne zanima me. Neke druge stvari su mi na pameti. – Vidio sam da ste prelistali novine... – Svi ih listamo. Iako u njima nema ništa
Dok Vučićeva propagandna mašinerija sastavljena od dnevnih listova, televizija, novinara i analitičara čereče Izetbegovića i Bošnjake, dotle Vučić pokušava izigravati faktora mira i stabilnosti u regiji. Zatim Denis Zvizdić šalje adekvatan i primjeren odgovor
Već početkom pedesetih godina prošlog stoljeća pokrenut je prvi časopis bosanskohercegovačke emigracije u Velikoj Britaniji, pod nazivom Svijest, što potvrđuje tezu o veoma dobroj organiziranosti naše dijaspore
Meni nema teatra ako nije politički. Život i odluka da živite neka je politika. Ne mislim tu na dnevnopolitičko, a i to može biti deo teatra. Licemerje je naš najveći problem, pre svega licemerje ispravnih. Ti su najgori. Stalno krećem od sebe, gledam šta sam pogrešio, šta sam slagao, kako sam se namestio gde mi mesto nije bilo
Svodeći multikulturalnost (šta god da to značilo) sarajevskih slastičarni na ponudu kolača “građanskog” (zar je moguće da je ovo neko napisao) tipa u “Jadranki”, Jergović tvrdi da ta multikulturalnost sarajevskih slastičarni “zatvaranjem 'Jadranke' dolazi svome definitivnom i konačnom kraju”.
