Uprkos nešto slabijem glavnom programu Festivala, koji je djelomično upotpunjen pratećim sadržajem, te iako je izostalo javno izvinjenje Nebojše Glogovca gradu koji ga je ugostio za neprimjerene komentare na presudu Ratku Mladiću, Sarajevo je nesumnjivo dobilo “svoj” teatarski festival kao sjećanje na čovjeka koji je za sva vremena zadužio svakog njegovog stanovnika
Na sjednicu Bosanskog sabora, koja se održavala u Banjoj Luci, dr. Safvet-beg Bašagić došao je s malim zakašnjenjem. Aristrokratski obučen, s fesom na glavi, ušao je u prostoriju u kojoj se održavala sjednica. Čim je on ušao iz sale vikne pisac Petar Kočić, srpski delegat: “Turci u Aziju!” Bašagić se nonšalantno okrene i odgovori: “A međedi u šumu!” Salom se prolomi gromoglasan smijeh, a Kočić postiđeno spusti glavu
“Ovdje su posebno osjetljiva djeca starosti do pet godina. Daju preporuke, ali to ne nailazi ni na kakav odziv. Recimo, Romi spaljuju kablove kako bi došli do metala koji kasnije mogu prodati. Međutim, ne znaju da upravo udisanje tih slojeva izaziva pojavu leukemije kod djece. Kod nas o tome mediji ne izvještavaju, ljudi ne znaju ništa o tome”
Nastavljamo s književnim večerima, promocijama i radijskim emisijama. Cilj nam je da se u ove aktivnosti uključi što više govornika bosanskog jezika, što više udruženja i ustanova te da tako naš jezik sačuvamo za neke nove generacije, a da ga samim tim sačuvamo i u švedskom obrazovnom sistemu s nadom da će ovaj model prihvatiti i druge zemlje Evrope u kojima su naše zajednice brojne”
Franjevačka provincija Bosna Srebrena dobila je naziv po Srebrenici i kolijevka je svih katoličkih provincija u regiji. Historija franjevaca na teritoriji općine Srebrenica duga je više od 800 godina. Srebrenička Kapela sv. Marije bila je mjesto gdje je mala katolička zajednica Srebrenice, po drugi put u posljednjih 300 godina, dočekala Božić
Prozor je mala sredina u kojoj se malo šta znatnije mijenja. Možda to ponajbolje ilustrira jedna ovdašnja pošalica, odnosno uobičajeni odgovor na pitanje “šta ima u Prozoru?”. Na postavljeno pitanje obično ide kontrapitanje: “Jesi li gledao Bitku na Neretvi?” Budući da su rijetki oni koji nisu odgledali ovaj film i budući da je odgovor skoro uvijek potvrdan, uslijedi i konačni odgovor: “Eto, sve je isto kao i onda”
Predavači su skrenuli pažnju Islamskoj zajednici da neki od puritanskih daija imaju više pratilaca na društvenim mrežama od svih medija Islamske zajednice, što govori o njihovoj popularnosti, ali i o činjenici da do sada Islamska zajednica BiH nije prepoznala značaj društvenih medija i njihov utjecaj na oblikovanje društvenih silnica
Prošlo je tačno dvadeset godina od glasovitog govora predsjednika Alije Izetbegovića održanog na Samitu Organizacije islamske konferencije (OIC) u Teheranu 11. decembra 1997. godine, kojim je tih dana izazvao veliku euforiju u Iranu, ali i u cijelom islamskom svijetu. Bošnjaci koji žive ili su živjeli u Iranu tvrde da se Iranci dobro sjećaju ovog govora i da ga nerijetko citiraju kritizirajući slabosti muslimana i današnjeg islamskog svijeta. Citira ga se i na Zapadu, u američkim, ali i brojnim drugim akademskim i političkim krugovima. U njemu se govori i o pozitivnim aspektima zapadnog svijeta, o brojnim problemima koji i danas, i nakon dvadeset godina, muče islamski svijet, ali i upozorava na opasnosti i zablude u kojima se ovaj svijet i dalje nalazi. Govor predsjednika Alije Izetbegovića prenosimo u cijelosti
Ta hrvatska frustracija impotencijom svoje politike u Bosni i Hercegovini, da se u miru ostvare vlastiti ratni ciljevi, za posljedicu ima dva uporedna degenerativna procesa u hrvatskoj političkoj kulturi, ali i u hrvatskoj javnosti. Prvi je svojevrsna srbizacija ili srbofilija hrvatske političke kulture, a drugi, nastao kao posljedica te frustracije, jeste odmicanje od zapadnih tekovina i vrijednosti
Stolac je, zapravo, najbolji primjer kakve je posljedice ostavio udruženi zločinački poduhvat za koji je 29. novembra 2017. osuđena hercegovačka šestorka u Hagu, podržana ratnim rukovodstvom Hrvatske s Franjom Tuđmanom na čelu. Stolac je primjer kako su vođe tzv. Herceg-Bosne ostvarivale ciljeve, kako to Dragan Čović objašnjava, “zaštite svoga teritorija”. Zaštita se svodila na etničko čišćenje, ubijanje, protjerivanje i zatvaranje svih koji nisu Hrvati, te rušenje svega što bi podsjećalo na to da su tu nekada živjeli Bošnjaci
