Oteti Bošnjaci, državljani Srbije, među kojima je bila i jedan žena, su nakom zlostavljanja i mučenja u Višegradu ubijeni na obali Drine. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo jednog otetog i ubijenog Bošnjaka. U istom periodu su od strane srpskih vojnika u Sjeverini ubijene još dvije osobe bošnjačke nacionalnosti
Nakon što je postao premijer, Edi Rama sebe je proglasio katolikom iako dolazi iz pravoslavne porodice. Poslije polaganja zakletve, kao prvi katolički premijer u historiji Albanije, u kojoj su muslimani natpolovična većina, odveo je sve ministre iz Vlade u Vatikan, gdje ih je blagoslovio papa
Mi nećemo tri u jedan, mi hoćemo jedan. Jer, u vremenu poznatih orkestriranih i sistemskih napada kroz samo negiranje bosanskog jezika, a nerijetko i same države Bosne i Hercegovine (to slušamo svaki dan), govornike bosanskog jezika zbunjuju na razne načine. Zato je forsiranje BHS-a i navika na “BHS jezik” dovela do toga da čak ni sami govornici bosanskog (vjerovatno iz nedovoljne obaviještenosti) nisu još svjesni svoje samosvojnosti, pa stidljivo uz naziv svog jezika počesto iz obazrivosti, dodaju i druga dva naziva – kao da se bosanski jezik sam za sebe još nije dovoljno afirmirao. Posljedica upotrebe termina “BHS jezik” jeste upravo ta – nazivi srpski i hrvatski jezik ostaju samosvojni, a, umjesto bosanskog, koristi se termin BHS
Edina Solak, „Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine“, Institut za jezik, Sarajevo 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim
Pomirenje s prošlošću na kritički je način ključno da bi se izbjegla dva ekstrema: historijska nostalgija i kolektivna amnezija. Ovo je trud uložen da bi se razumjela dostignuća i padovi iz prošlosti, da bismo mogli izvući lekcije iz našeg prebogatog naslijeđa, zbog sadašnjosti i budućnosti
Što je više nesporazuma, jezik je bogatiji. Tako se mogu čuti vrlo zanimljive stvari kao što su igra bez igre, incidentna igra u smislu trofejne igre, igračeva raskoš, genijalni udarac, stopostotna šansa (obično promašaj), logičan rezultat stanja (pri gubitku)
“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”
Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije
Edina Solak, „Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine“, Institut za jezik, Sarajevo 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim
“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”
