Kad god sam putovao, neka se nejasna misao javljala, nikad dokraja oblikovana, a prisutna kao stara prijateljica. Prepoznavao sam gradove i sela, ili neke njihove dijelove, kao i planine i jezera i uvijek sam se nosio s mišlju da su to mjesta koja sam već vidio i u kojima sam nekad i živio
Upoznao sam jednu djevojku u Morića hanu. Tu počinje priča, moja, mlađahne djevojke i braće Morić. Kakvih je samo gostiju i nesretnih musafirskih sudbina vidio taj han, to samo veliki Gospodar zna. Šljeglo je tu što s Mašrika, što s Magreba, što na konju, što na kamilama iz Carigrada i butum dunjaluka. Tako mene zapade da budem jedan u nizu musafira. Tu gdje su dva brata janjičara vodila svoje bitke, ni sam nisam bio bez mejdana, malo drukčijeg i slađeg
U potpunoj ostrašćenosti nastoji se izvesti “ključni” zaključak da Neum nikako nije bosanskohercegovački teritorij. Ma kakav izlaz na more, kakva luka, kakvi bakrači?! Odriče se bilo kakva pomisao da je taj gradić u vezi s Bosnom i Hercegovinom i njenim narodima. Na koncu, prispodobljava se ekskluzivno pravo da niko drugi sem Hrvata tamo ne smije isticati svoja vjerska prava, da je nemoguće u sredini gdje su oni većinski drugima i pomisliti na gradnju vjerskog objekta i organizaciju vjerskog života
Autor igrice od početka do kraja jeste Azer Bašić, tinejdžer iz Sarajeva. Ima 17 godina, za nekoliko će dana u treći razred matematičko-informatičkog smjera Četvrte gimnazije u Sarajevu. Azer je vrijedan momak, odličan u školi. Kada ima slobodnog vremena, ode i u Gacko, gdje njegova porodica ima farmu krava, da pomogne, radi razne projekte kako bi osigurao novac za izradu vlastite igrice. Nerijetko, kako kaže, ostaje budan cijelu noć kako bi riješio neki problem na svojoj igrici, ali to mu ne pada teško, radi ono što voli i odlučan je da uspije u tome
Neko ide na hadž, a neko izdaje fetve
“Jedna od osoba koja je nedavno dobila otkaz radila je više od deset godina u toj školi, a onda joj nakon toliko godina rada saopćavaju, samo petnaest dana prije početka školske godine, da je tehnološki višak”
Knjiga Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine autora Aladina Husića bavi se hodočašćem u Mekku kao jednom od temeljnih odrednica islamske duhovnosti čiji se kontinuitet može pratiti na bosanskohercegovačkom prostoru još od 16. stoljeća. Za potrebe ove studije, Husić je koristio značajna istraživanja Mehmeda Mujezinovića i Hivzije Hasandedića, ali i arhivsku građu iz Ankare, Istanbula, Dubrovnika, Venecije i Sarajeva. Također, autor se nije ograničio na određene pisane forme, već na sve dostupne izvore koji bi mogli biti korisni za temu, bilo da je riječ o putopisu, administrativnim dokumentima ili epitafima. Ova vrijedna studija prva je te vrste koja se bavi fenomenom kontinuiranog hodočašća iz Bosne i Hercegovine u sveti harem, a podaci do kojih je došao Husić predstavljaju značajan iskorak u proučavanju ove teme
“Zove se Stela...”, reče uposlenik petshopa u gradiću na sjeveru Sjedinjenih Američkih Država, prosijedi gospodin čiji su ten i linija upućivali da se najvjerovatnije radi o vegeterijancu. Imao je samo riječi hvale o Steli. Umiljata, poslušna, zabavna. Voli djecu. Mogu je oblačiti. Mogu je okititi. Naprimjer, za praznik. Vidjelo se da mu je Stela prirasla za srce. Tu je Edibu sinula ideja: zašto ne bi zaklali Stelu za kurban
Bila je te jedne godine i hodžijada u Ulcinju. Grad me se, kao i mnoge kolege, nekako dojmio, pa sam već sljedeće došao s porodicom, i od tada, čim ljeti upitam djecu kamo ćemo, u tandemu kažu isto – Ulcinj
Sarajevska porodica Sadžak, babo Avdo i sin Emir, od najčistijeg svog imetka, nasred Dlanca, iz kojeg je sredinom prošlog stoljeća put bijelog svijeta krenuo Avdo, izgradila je džamiju skromnih dimenzija. Procjenjuje se da u nju može stati od 20 do 30 osoba. A, ako ih bude više, za formiranje safova mogu se iskoristiti i džamijske sofe i džamijska avlija, kao što je to bio slučaj nakon njenog svečanog otvorenja
