fbpx

Prvostepena presuda Ratku Mladiću, drugostepena hercegbosanskoj šestorci i odbijanje razmatranja zahtjeva za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid više su nego dovoljni da ustvrdimo kako je veliki broj događaja, napisa, političkih i svakih drugih reakcija u odlazećoj godini bio obilježen različitim haškim odlukama. Njihove posljedice vjerovatno će još dugo utjecati na ovdašnja politička zbivanja, uključujući i moguće individualne tužbe žrtava

Presuda Prliću i drugima ne može donijeti katarzu, ali može joj biti povod. Katarza uvijek dolazi iznutra, kao autentični izraz vlastitog suočenja sa svojom prošlošću. Katarzu je moguće pratiti i na razini jednog društva, ne samo pojedinca, a možda najbolji primjer za to jesu njemačko društvo i država. Slika Willyja Brandta, kancelara poslijeratne Njemačke, dok kleči pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta metafora je katarze

Ako bismo birali poteze koje je vlast poduzela da pomogne privredi, definitivno bismo mogli reći da je zabrana izvoza trupaca iz Bosne i Hercegovine najpametnija odluka jer naša drvna industrija, koja proizvodi i izvozi namještaj i ostale finalne proizvode drvne industrije, muku muči s nabavkom sirovine

Najvažnije pitanje, zbog kojeg su “mirovni aktivisti” i otpočeli problematizaciju spomenika, jeste prenošenje informacija i formiranje kolektivnog sjećanja. Da bismo bolje shvatili agende onih koji predlažu mirenje po cijenu zaboravljanja, dovoljno se zapitati šta bi dolazeće generacije mogle naučiti iz mirotvornih “give peace a chance” spomenika kakve Ćurak predlaže, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio? Šta šalje jasniju poruku, šta je važnije saopćiti, šta je bliže istini?

Porodica Hameda Mešanovća prošla je brojna iskušenja u posljednje dvije decenije. “Imam nepokretnog brata koji je mlađi od mene. On je 1984. godište. Nakon pada Srebrenice, babo mi nije došao preko šume. Brat je prije pet godina ostao nepokretan. Nedugo nakon toga, mati mi je umrla. Imam ženu i troje djece. Dvoje idu u školu, treće ima četiri godine”, kaže nam. Uprkos svemu, Mešanović se ni u jednom trenutku ne žali

“Od koga to mi, svako ponaosob, očekujemo da nam formulira, ustanovi, ponudi državnu nagradu ili konkurs koji bi bili značajna materijalna potpora za dalji rad? Od koga očekujemo da prepozna značaj i kvalitet suvremene dramske književnosti i njen budući scenski život? Ako sami minimiziramo sve to i nismo u stanju osnovati djelotvornu i snažnu strukovnu udrugu koja bi se time pozabavila na dulji rok i postigla adekvatne rezultate”

Šezdeset devet godina SAD štite Izrael u UN-u, istovremeno finansirajući milijardama dolara okupaciju i naseljenički kolonijalizam. Više od dvadeset godina SAD održavaju paradu mirovnog procesa uvjeravajući svijet da u njemu igraju ulogu “poštenog posrednika” (iako u to niko normalan ne vjeruje), prihvatajući cionističku mantru o “činjenicama na terenu” – silom otete palestinske teritorije – kao bitan faktor u procesu. Uostalom, odluka o Jerusalemu objašnjavana / pravdana je “činjenicama na terenu”

“Zgrada koja je stradala u požaru naša je najveća zgrada i mi je nazivamo 'srce bolnice'. Tu su nam kompletna dijagnostika i glavnina hirurgije, interno, ginekologija itd. Ta zgrada ima kompletnu stolariju završenu. Ove smo godine završili drugu zgradu po veličini i nju najviše koristimo. I ona ima kompletnu stolariju završenu. To smo uradili sredstvima dobijenim od TIKA-e, naših ljudi iz dijaspore i naših građana iz Bosne i Hercegovine”

Ta pasivno-agresivna retorika, gdje se od Bošnjaka očekuju ne samo jednostrani ustupci nego bukvalna samokastracija vlastitog političkog suvereniteta, a zatim posljedična kuknjava o ugroženosti kada takve drskosti budu odbijene, pokazuje radikalizaciju HDZ-ove politike koja jednostavno ne može izaći iz ćorsokaka u koji je sama sebe utjerala pokušavajući ostvariti ratne ciljeve.