fbpx

Napravili smo eksperiment. Naši novinari, Enisa Kezo i Edib Kadić, preobučeni u Arape, proveli su dan obilazeći Sarajevo. Skupili smo reakcije. Kako su se proveli saznajte u novom broju magazina Stav koji je u prodaji od četvrtka, 1. septembra.

Poslije kilavih reakcija na vrlo konkretne vojne prijetnje Turskoj i još anemičnije reakcije na pokušaj puča, vrlo je licemjerno prigovarati Turskoj zbog težnji za osamostaljenjem odbrambenih mogućnosti. Uostalom, kada je riječ o najsavremenijim sistemima protivzračne odbrane, zar nije nelogično da druga po veličini NATO armija zavisi od “(ne)milosti saveznika” poput Holandije ili Njemačke

Ne pitamo se što smo učinili da jače investitore privučemo, a kada investicije napokon krenu, opet se javljaju dušobrižnici našeg bogatstva, koje je dobrano umanjeno našom nebrigom, da nas, prosvijetljene kakvi već jesmo, upozore na pogubne strance iz arapskih zemalja. Oni su došli, zamislite, ulagati svoj novac u naše bogatstvo i naš razvoj

Upravo kada su svatovi izašli na Pile, Zuki prilazi Mirko Đekić, ondašnji glavni urednik beogradskog NIN-a, i donosi vijest da je na svoje ljetnje odredište stigao Vlada Bulatović, poznatiji kao VIB. Čuvši za tu vijest, Zuko okrenu leđa svatovima, a i ja za njim, te s Mirkovim autom pravac prema Herceg-Novom

Hutbe su mu bile veoma posjećene. Tada je to značilo da je hatib zanimljiv, a ne kao danas, kad ljudi nemaju gdje otići pa su primorani slušati sve i svašta – samo zato što su vjernici. Nije trpio nered te bi često pobacao obuću ako nije bila lijepo složena pred džamijom. Poslije bi nesretne džematlije dozivale prolaznike da im donesu cipele s ulice i tramvajske pruge

Sjedim sam, a volio bih se naći s Daveom, da spucamo bagel u East Willageu i siti se ispričamo, iako više nisam siguran ko smo to “mi”. Pade mi na pamet njegovo pisanje. Kako bih volio da sam barem jednom pročitao to što je bacio u smeće. A onda odlučim napraviti isto, nažvrljati prvo šta mi padne na pamet bez ikakvog redigiranja, da osjetim možda neku korist od toga, da mi dan počne drugačije, da prepustim da sve oteče

Ćamila i Vejsil Veledar godinama pokušavaju sahraniti svog sina Amela, ubijenog u selu Čeljevo kraj Čapljine prije 23 godine. Veledari znaju gdje je tijelo njihovog sina. Pokopano je u grobnici u Pločama, no suha birokratija Bosne i Hercegovine i Hrvatske godinama odgađa ekshumaciju

“Organizacijom FETÖ dirigira se izvana, na način da se iskorištavaju vjerska osjećanja i solidarnost turskog naroda unutar države kako bi se lakše realizirali njihovi ciljevi. Njihovi su ciljevi bili očigledni i 15. januara, ali postojale su određene sumnje. Međutim, sad je svima postalo jasno da oni žele preuzeti državu, pa čak gurnuti zemlju u građanski rat”

U istoj godini u kojoj je pao Aleksandar Ranković bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost obogaćene su trima nesvakidašnjim djelima koja su iz štamparije otišla direktno u književni kanon, vrh jedne književnosti i kulture. Dvije godine poslije, Bošnjaci su priznati kao zasebna skupina i omogućeno im je da se izjasne kao “muslimani”. Nedugo nakon toga, priznati su i kao nacija, kao “Muslimani”. Možda bi neko smjeliji povezao pojavljivanje na književnoj sceni Derviša i smrti, Kamenog spavača i Pobuna s ovim faktima, ali se ne smije zanemariti uloga ovih djela u prezentiranju jedne zanemarene i zaboravljene kulture