Na sudu se ne bi vodila historijska, već rasprava o meritumu pravne stvari – laži i kleveti. Drugo, niti jedna objektivna historijska analiza nije dokazala da je Alija Izetbegović organizirao sistem bilo kakve, a kamoli masovne represije koja je završavala smrću čak i malog broja ljudi, pa je njegovo dovođenje u isti kontekst sa Staljinom, u najmanju ruku, neukusno, ako već nije provokacija. Izrečene neistine nemaju veze s činjenicama, dakle, lažne su i nanose štetu ugledu i časti Alije Izetbegovića i njegove porodice, a nisu dio rasprave o interpretaciji historijskih događaja
 Handžar divizije, Milorad Dodik je lagao, odnosno oklevetao rahmetli Aliju Izetbegovića. Dakle, čovjeka koji se ne može odbraniti od laži i kaljanja časti. Štaviše, Dodik je nekoliko puta ponovio tu neutemeljenu i lažnu tvrdnju, koju je alternirao tek nakon što je Bakir Izetbegović izjavio da će podnijeti tužbu nadležnom sudu i predočio dokaze o učešću svog oca u NOB-u.</p>
<p>Licemjerno je, suočen s dokazima, tadašnji predsjednik bosanskog entiteta pod nazivom Republika Srpska, ne predočivši dokaze za svoju tvrdnju, promijenio iskaz, rekavši da je istina kako je Izetbegović bio učesnik NOB-a, ali tek nakon odrađenog staža u Handžar diviziji. No, nije Dodik na tome stao. On je, u istoj izjavi povodom posjete setu na snimanju u Tarčinu, opet bez predočenja bilo kakvih dokaza, jer takvi i ne postoje, izjavio kako je Bakir Izetbegović došao na mjesto gdje je njegov otac dolazio da vidi da li je to mučenje (srpskih paravojnika – ratnih zarobljenika Armije RBiH) bilo dovoljno veliko da bi zadovoljilo njegovu sujetu. Dakle, laž, i to gnjusna, na štetu drugog, i ako takva izjava nije potkrijepljena dokazima, podložna je sudskoj odgovornosti.</p>
<p>Čak i po novom Zakonu o zaštiti od klevete iz 2015. godine, koji je skrojen po diktatu iz EU, a odnosio se prvenstveno na zaštitu novinara od iznošenja informacija (koje, nažalost, nisu uvijek istinite), pitanje narušavanja ugleda javnim iznošenjem neistinitih tvrdnji podliježe odgovornosti. Pa nije niti novinarska sloboda neograničena da ju čak i tipovi poput Dodika mogu zloupotrebljavati. Odgovornost za javnu riječ jedan je od temelja uređenog društva i za ovaj predmet postoji nadležnost i drugih zakona, na što upućuje i dio saopćenja za javnost SDA, koja smatra presudu Općinskog suda u Sarajevu sramotnim izigravanjem zakona.</p>
<p>Posebno se to odnosi na obrazloženje koje SDA smatra nedopustivim izrugivanjem s pravdom i zdravim razumom. Ne sankcioniraju li se, makar i simbolično, javno izrečene gnjusne laži, dobiva se neželjen presedan s nesagledivim posljedicama po društvo, odnosno po njegove temeljne vrijednosti. Sloboda misli i izražavanja kao jedna od njih nemoguća je bez jednake odgovornosti. Nema slobode bez odgovornosti. U suprotnom, društvo pada u anarhiju. Općinski sud u Sarajevu trebao bi toga biti svjestan.</p>
<p>Umjesto da ovakva razmatranja uzme u obzir, sudija, izvjesni Firdeus Alajbegović, odbacujući tužbu, obrazložio je da je “Alija Izetbegović historijska ličnost”, te da se rasprava o aktivnostima takvih ličnosti ne može voditi u sudnici, već da je to predmet ocjena historijske nauke i javnosti. Sudija se u obrazloženju poziva i na presudu Evropskog suda za ljudska prava, koja je istim argumentom 2009. godine odbacila tužbu Staljinovog unuka Jevgenija Džugašvilija protiv jednih ruskih novina koje su objavile da je Staljin bio krvožedni kanibal.</p>
<p>No, kako se ovdje radi prije svega o ocjeni Staljinovog djelovanja kao diktatora, pod čijom je vlašću nedvojbeno i historiografski dokazano ubijen ogroman broj ljudi, Evropski sud mogao je donijeti takvu odluku, jer je smrt više miliona ljudi u gulazima višekratno dokazana, pa se Staljinova odgovornost za njih ne dovodi niti može dovoditi u pitanje. Osim, naravno, u političke svrhe, čemu svjedočimo posljednjih godina u Rusiji pod vlašću Vladimira Putina. Time i oštra kvalifikacija o “krvožednom kanibalu” može uvjetno udovoljiti kriterijima slobode javne riječi i misli. No, u slučaju odluke sudije Alajbegovića, takav se kriterij ne može primijeniti.</p>
<p>Prije svega, predmet tužbe nisu bile historijske činjenice iz perioda Drugog svjetskog rata i srpske agresije na BiH, već javno iznesene lažne tvrdnje jednog političara čija riječ (koliko god on bio intelektualno nekapacitiran) ima utjecaj na javnost, znatno veću od običnog građanina. Time je i odgovornost za izrečenu laž veća. Dakle, na sudu se ne bi vodila historijska, već rasprava o meritumu pravne stvari – laži i kleveti. Drugo, niti jedna objektivna historijska analiza nije dokazala da je Alija Izetbegović organizirao sistem bilo kakve, a kamoli masovne represije koja je završavala smrću čak i malog broja ljudi, pa je njegovo dovođenje u isti kontekst sa Staljinom, u najmanju ruku, neukusno, ako već nije provokacija. Izrečene neistine nemaju veze s činjenicama, dakle, lažne su i nanose štetu ugledu i časti Alije Izetbegovića i njegove porodice, a nisu dio rasprave o interpretaciji historijskih događaja.</p>
<p>To je bitna razlika sa slučajem Džugašvili vs. <em>Novaya Gazeta</em>. Odnosno, iznošenje dokazanih neistina koje narušavaju nečiji ugled nije i ne može biti dio rasprave o historijskim ličnostima ili događajima. Tu se sud ne može voditi nečijim (makar taj neko bio aktuelni predsjedavajući Predsjedništva) subjektivnim odnosom prema oklevetanoj osobi, već mora poštivati bosanske pravne okvire koji definiraju ovo pitanje, ali i međunarodnu sudsku praksu na koju se Alajbegović poziva. Dio saopćenja SDA vrlo je indikativan. Stranka kaže da ne želi ulaziti u to da li je riječ o nedostatku profesionalne sudijske hrabrosti, nekompetentnosti, ili o potpadanju pod neprimjerene političke utjecaje kojima je bosanskohercegovačko pravosuđe, generalno, izloženo, ali je jasno da je Sud u Sarajevu ovim poslao poruku da je u BiH svakome i sve dozvoljeno, pa i iznošenje očiglednih laži.</p>
<p>SDA, istovremeno, očekuje da se u drugostepenom postupku ovaj slučaj riješi u skladu sa Zakonom, a ne po bilo čijoj slobodnoj interpretaciji i političkoj kalkulaciji. Ne bude li tako, ostat će dojam o odluci sudije nalik na Staljinovog aparatčika koji je, u zamjenu za pozicije ili sigurnost, presudio prema političkom nalogu “moćnika”. Bilo bi zanimljivo vidjeti koji su politički afiniteti (ili stranačke afilijacije) sudije Alajbegovića, jer se, čitajući presudu i obrazloženje, može pretpostaviti da je ovdje riječ ne toliko o strahu od Dodika i njegovog aparata već o “hrabrosti” da se u okvirima vlasti Naše stranke i njezinih koalicijskih junior-partnera u Kantonu Sarajevo makar malo doprinese šteti SDA.</p>
<p>Kako je riječ o prvostepenom postupku, presuda je nepravosnažna i stranke imaju pravo žalbe, što je advokat porodice Izetbegović već najavio. Možda ovaj slučaj pokazuje svu bijedu onih koji Bakiru Izetbegoviću i stranci koju vodi spočitavaju kontrolu, nedemokratičnost, posebno utjecaj na pravosuđe… No, je li on dovoljna ilustracija puku koji je sklon u takve neistine povjerovati? Sudeći prema dosadašnjim iskustvima, nije.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Sačuvaj nas, Bože, hrvatske kultureSljedeći članak
Zabrinutost u Krajini zbog najavljenog novog vala migranata
