U kolopletu hinjenih izdaja i podrški, Handke je konkretno izdao humanost vjerujući imaginarnoj pripovijesti spram zabilježene povijesti. Vlastiti diskurs je izgradio na lošim izvorima i uzorima, a vlastitu kreaciju i estetiku stavio u službu zla i promoviranja nečovječnosti. Naravno da nije ni prvi ni posljednji. I naravno da kao takav ne bi trebao predstavljati nejasnoću i nepoznanicu svijetu u kojem živimo. Problem je kada etablirana i cijenjena nagrada, kao što je Nobelova, dođe u ruke takve osobe

Piše: Admir MULAOSMANOVIĆ

Prije nekoliko godina britanski historičar David Irving osuđen je u Austriji na 3 godine zatvora zbog negiranja Holokausta. Akademska zajednica i kulturni radnici ushićeno su reagirali slaveći ostvarenje te male pobjede kojom se svijet činio nešto pravednijim mjestom. Unatoč činjenici da historija ali i naša sadašnjost svjedoče o moralnim sunovratima i par exellence makijavelizmu onih koji trebaju da održavaju pravedan poredak na zemlji, ovakvi primjeri budili su vjeru u čovjeka. To je bilo dokazom kako je razlikovanje dobra od zla, pravde od nepravde i istine od laži ostalo temeljnim ljudskim porivom i pozivom.

Nažalost, u prostoru koji odvaja vrijednost od njene suprotnosti često ćemo naći kreativne i umne ljude koji vlastitu nadarenost koriste za estetsko uobličavanje pogrešnih predodžbi, krivih uvjerenja i konretnih mržnji. Snaga njihove uobrazilje i njhovog izričaja oblikovana predrasudama i nedostatkom suosjećanja spomenutu suprotnost može predstaviti vrijedošću, laž istinom i nepravdu pravdom. Njihova snaga intelekta i kreativnost nisu garantom njihovog etičkog i pravdoljubivog odnosa spram društveno-političkih procesa.

Tome se moglo svjedočiti i u slučaju austrijskog pjesnika Petera Handke koji je tokom raspada Jugoslavije stajao na strani Miloševićevog režima unatoč jasnim pokazateljima o njegovom zločinačkom karakteru. Ostao je „postojan“ u odbrani velikosrpstva pod svaku cijenu, opraštajući proponentima te ideologije svirepost, zločine, nehumanost i na kraju genocid. U kolopletu hinjenih izdaja i podrški, Handke je konkretno izdao humanost vjerujući imaginarnoj pripovijesti spram zabilježene povijesti. Vlastiti diskurs je izgradio na lošim izvorima i uzorima, a vlastitu kreaciju i estetiku stavio u službu zla i promoviranja nečovječnosti. Naravno da nije ni prvi ni posljednji. I naravno da kao takav ne bi trebao predstavljati nejasnoću i nepoznanicu svijetu u kojem živimo.

Problem je kada etablirana i cijenjena nagrada, kao što je Nobelova, dođe u ruke takve osobe. Poruka koja se nagrađivanjem takvog umjetnika odašilje poprima zlokobni karakter jer govori o zanemarivanju zla koje je umjetnik podrža(va)o i snagu njegovog utjecaja u promoviranju istog. Govori o još jednoj činjenici. Da žrtve genocida švedskoj akademiji znače manje od estetike Handkeove poezije… Moramo se suočiti sa takvim svijetom, moramo biti protiv takvog svijeta. I dobro bi bilo da shvatimo da je Nobelova nagrada odavno izgubila smisao i značaj, ako ga je ikada i imala.