fbpx

Samo proglašenje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. godine u širim narodnim masama u Bosni i Hercegovini nije praćeno velikim manifestacijama oduševljenja. Obični ljudi imali su drugih problema: srpski seljaci koristili su vrijeme nestabilnosti i nedovoljno efikasne vlasti da maltretiraju zemljoposjednike i otimaju njihovu zemlju, muslimanski zemljoposjednici tražili su način da zaštite svoje živote, a obični ljudi su gledali kako da prežive hladnu i gladnu zimu

Sabiha Gökçen bila je ostvarenje Atatürkovih snova o modernoj Turskoj, mlada, progresivna žena, nacionalna heroina, baš onakva kakva Turkinja u Atatürkovoj viziji treba biti, koju je uz sve to pratila i moćna ikonografija – kćerka “oca Turaka”, kćerka “neba”

Očajnička želja Amerike da prestolonasljednik Mohammad bin Salman politički preživi skandalozni akt bez presedana u savremenoj historiji, za koji je u krajnjoj liniji odgovoran po “komandnoj odgovornosti”, jeste sasvim razumljiva. Kao stožer oko koga je izgrađena cijela američka bliskoistočna politika, on je garant izdaje Palestinaca, garant provodivosti gnječenja Irana sankcijama i, na kraju, garant da “čudne” ideje o demokratiji neće uhvatiti korijena na Arabijskom poluostrvu

Koliko je god važno isticati značaj 25. novembra 1943. godine, ne smijemo izostaviti činjenice da to nije bio početak državnosti Bosne i Hercegovine, kako se u medijima često svjesno ili nesvjesno nastoji prikazati. Skrivene poruke u natpisima “sretan ti rođendan, domovino” pokazuju katkad lošu namjeru, ali najčešće neznanje i nerazumijevanje za koje ne smije biti opravdanja

Često čujemo poruke iz Republike Srpske protiv države Bosne i Hercegovine. Lokalne i entitetske vlasti negiraju državnost Bosne i Hercegovine, kao i značaj 25. novembra. Povratnici u srednje Podrinje, posebno mlađi, kažu da je to realnost koju nije lahko prihvatiti. Smatraju da Srebrenica kao simbol bošnjačkog stradanja ima izuzetan značaj za državu Bosnu i Hercegovinu. Povodom 25. novembra položi se cvijeće i prouči Fatiha u Memorijalnom centru Potočari, preživjele žrtve genocida prisjete se svojih voljenih kojih više nema

Ne mogu se dogovoriti ni o nazivu rata iz kojeg su jedva živu glavu iščupali, ni o tome koliko ih je agresora napadalo. Sve su svoje spremni u vatri kritike sagorjeti, pronalaziti pogreške u svom krivo napisanom zarezu, ali zato režu vene na glas žene ratnog zločinca i ljube ruke koje su blagosiljale klanje.

Razdoblje “stare Jugoslavije” pamti se po nasilju nad voljom i životima većine nacionalnih kolektiviteta, od kojih Crnogorci i Makedonci nisu ni priznavani nego su smatrani Srbima, a Bošnjaci samo muslimanima koji se trebaju “opredijeliti” i prikloniti Srbima ili Hrvatima. Sudionici “Prosvjetine” pres-konferencije i tu su poznatu činjenicu krivotvorili, govoreći da je ulazak vojvode Stepe Stepanovića u Mostar donio slobodu za “sva tri bh. naroda”. Nije vojvoda donio nikakvu slobodu. On se “nije miješao”! On je čuvao stražu

Jedan džematlija mi je početkom ovog ramazana javio da se u našoj blizini pojavila zgrada na prodaju, ali da je riječ o crkvi. Otišao sam i moram priznati da sam, u momentu kad sam vidio objekt, zadrhtao od uzbuđenja. Sedam članova džematskog odbora otišlo je pogledati zgradu. Zaključili su da je to ono što traže i da je treba kupiti. Nas sedam složilo se da ćemo je kupiti makar došlo do toga da samo nas sedmero to mora otplatiti”

U poređenju sa svim poratnim godinama, broj upisanih učenika u osnovne i srednje škole u Unsko-sanskom kantonu u 2018/2019. školskoj godini uvjerljivo je najmanji. Višegodišnja niska stopa prirodnog priraštaja glavni je uzrok. Na drugom mjestu masovni su odlasci muške radne snage na privremeni rad u zemlje Evropske unije, pa su kasnije cijele porodice otišle u zemlju zaposlenja roditelja. I kada se pomislilo da su to dva najbitnija trenda, uslijedio je i treći, izražen kroz sve češće odlaske učenika čiji roditelji žive i rade u Bosni i Hercegovini