Pored austrijskog narednika iz porodice Habsburg u avionu se nalazio i poručnik iz Bosne. Njihova su se imena, prema svjedočenju Ivana Ćole, nalazila na crnoj mermernoj ploči, ispisana zlatnim slovima, sve do Drugog svjetskog rata, kada je ploča uz spomenik uništena

Neobičan je taj spomenik. Neki za njega tvrde da slobodno može predstavljati pomen prvoj avionskoj nesreći na Balkanu, drugi kažu da bi mogao biti uspomena na začetak avijacije u Bosni i sjećanje na prvog bosanskog pilota, dok ga stanovnici sarajevskog rubnog naselja Otes zovu jednostavno “Spomenik”. Toliko su se saživjeli s njim da su i ulici koja vodi iz centra njihovog naselja i gubi se uz desnu obalu Željeznice nadjenuli ime Spomenik. Upravo je zbog toga teško razumjeti njegovu napuštenost: s jedne strane pokazuju Otesani svoju saživljenost s njim, a s druge se ophode prema njemu kao prema nečemu stranom.

Zarastao u šiblje, trnje i šikaru, okružen smećem umjesto ružama, ostavljen je da čami u trouglu između dviju ulica, žalostan poput prelomljenog krila orla na njegovom čelu. Ali to samo naočigled stvara osjećaj da nikakvog odnosa njegovih susjeda s njim nema. Ta osamljenost produbljuje njegovu tajanstvenost, poput napuštene kuće usred naselja koje polahko propada pred očima komšija, u kojima su davno izumrle uspomene na njene nekadašnje žitelje i zaturile se priče o njihovoj sudbini.

Ovdje je od pamtivijeka, reći će najstariji Otesani, koji pod ovom riječju podrazumijevaju sve što seže u vrijeme dublje od njihovih prvih sjećanja. Oduvijek, reći će mlađi, koji i ne znaju priču o spomeniku, ali odrasli su uz njega i on se nalazi kao pozadina svih njihovih slika još iz djetinjstva. Bog sami zna iz kojeg vremena potječe i zašto je podignut baš ovdje, reći će novopečeni Otesani, koji su se iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine naselili u njegovoj okolini.

Lahko ga je pronaći. Krene li se iz centra Ilidže obalom Željeznice, dovoljno je da se prije samih Sastavaka, mjesta na kojem se Željeznica ulijeva u Bosnu, okrenete nadesno i vidjet ćete piramidu s orlom na vrhu. Ide li se, pak, cestom iz Ilidže preko Pejtona, nakon nove bijele zgrade, jedne od pet u budućem kompleksu “Sarajevo Waves”, skrene se ulijevo, i eto nas u Ulici Spomenik. Na njenom kraju naći ćete osamljenu piramidu s posrnulim orlom.

Službeni naziv kojim se koristi Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH glasi: Spomenik palim austrougarskim pilotima u Sarajevu, u naselju Otes. Drugi službeni naziv, onaj kojeg koristi Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo, ide ovako: Memorijalni spomenik “Orao”. Iako ima dva službena imena, podaci o njemu vrlo su šturi. Sva njegova povijest iščitava se iz jednog teksta objavljenog u Večernjim novinama 1968. godine pod naslovom Svjedok prve avionske tragedije. Tekst potpisuje novinar Munib Alić i, naravno, imenica svjedok iz naslova ne odnosi se na sam spomenik, koji nije ni mogao biti svjedok tragedije jer je nastao tek poslije nje. Ona se odnosi na Ivana Ćolu, mještanina Otesa čije je sjećanje zabilježilo pad austrougarskog aviona 1912. godine.

U evidencijskom kartonu Zavoda za zaštitu prirodnog i kulturno-historijskog naslijeđa Kantona Sarajevo navedeno je da je avion tipa Polikarpov poletio iz vojne baze u Rajlovcu. Međutim, u obrazloženju Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, u kojem se navode razlozi zbog kojih “Orao” ne zadovoljava kriterije da bude upisan na Listu nacionalnih spomenika, zapisano je kako proizvodnja prve serije ovog sovjetskog aviona počinje tek dvadesetih godina prošlog vijeka. Datum polijetanja niko ne navodi i on ostaje nepoznat, osim ako pedantni Austrijanci nisu sačuvali dnevne izvještaje iz vojne baze, što nije isključeno, pogotovo ako je u avionu bio jedan od pripadnika carske porodice Habsburg. Pretpostavlja se da se nesreća dogodila prilikom redovne obuke, na osnovu čega se slobodno može zaključiti da je dan morao biti lijep. Tada zasigurno nije bilo moguće sigurno letjeti pri lošem vremenu, a i zašto bi se u redovnoj obuci toliko riskiralo pa da se avion podigne u kakvu oluju, nevrijeme i gromove.

Pored austrijskog narednika iz porodice Habsburg, u avionu se nalazio i poručnik iz Bosne. Njihova su se imena, prema svjedočenju Ivana Ćole, nalazila na crnoj mermernoj ploči, ispisana zlatnim slovima, sve do Drugog svjetskog rata, kada je ploča uništena. Postojanje ovog natpisa spominje se u iskazu još jednog mještanina, Hajre Peljte, ali zvaničnih podataka o ploči i sadržaju natpisa nema. To je novinaru Aliću potvrdio i Alija Bejtić, tadašnji direktor Zavoda za uređenje i zaštitu spomenika kulture Grada Sarajeva. Isto tako, Bejtić je tada, 1968. godine, kazao da se spomenik “Orao” nalazi na spisku Zavoda. Još tad bio je zapušten, a crvene letve kojima je bio ograđen i cvijeće zasađeno oko njega živjeli su samo u sjećanjima Ivana Ćole.

Ali, vratimo se dvočlanoj posadi. Njihova imena zasigurno moraju biti naznačena u ondašnjim dokumentima, koja se možda još uvijek nalaze u bečkim vojnim arhivima. Vrijedilo bi uložiti trud i doći do njih jer je, očigledno, riječ o prvom bosanskom pilotu. Kako su sjećanja svjedoka zabilježila, u avionu je bio austrougarski oficir bosanskog porijekla, poručnik, što znači da je mogao biti samo pilot. Drugi član posade nosio je niži čin, podoficirski, tj. narednik, i to iz porodice Habsburg. Ako je bilo riječ o obuci, onda nije teško zaključiti da je poručnik Bosanac podučavao narednika Habsburga pilotskim vještinama. Nema dileme da je Bosanac uživao veliki ugled, možda i najveći među pilotima u rajlovačkoj bazi, dok mu je povjeren život jednog Habsburgovca.

Očevidac nesreće potvrdio je da se avion srušio u njivu Ragiba Bakarevića, jednog od mještanina Otesa. Međutim, spomenik nije izgrađen na mjestu pogibije dvaju pilota već u dijelu parcele na posjedu Nijaza Hamamdžića. Dala ga je izgraditi majka poginulog austrijskog pilota iz porodice Habsburg, koja, vjerovatno, uslijed boli za gubitkom sina, nije imala živaca da se nateže s našim inatima. Zato i odiše onom patetikom svojstvenom samo majčinskoj ljubavi, što je Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika BiH bilo dovoljno da zaključi da ne posjeduje dovoljnu umjetničku vrijednost koja bi mu omogućila status nacionalnog spomenika. Ipak, upisan je na Listu evidentiranih, prethodno zaštićenih spomenika kulture i prirodne baštine Kantona Sarajevo, što nikako ne umanjuje njegov značaj.

Nekada je bio ograđen lancima povezanim s četirima kamenim stupovima s kupastim završecima, od kojih su ostala samo tri, a jedan je gotovo izvaljen. Na postamentu visine jednog metra, obloženog kulir‑pločama tako dobro da cijeli vijek nije uspio na njima ostaviti ni traga, podignuta je piramida od dva metra. Izgrađena je od grubo klesanog kamena sedre kako bi se dobio privid zemlje u koju zaranja orao raširenih krila izvajan od armiranog betona.

“Orao” je u padu. Desno krilo mu je podignuto, uhvaćeno u grč, kao da bjesomučnim trzajima želi samo podići propadajuće tijelo nazad u tako žuđene visine. Lijevo je slomljeno, opruženo ka zemlji, odnosno, gotovo cijelom dužinom zalijepljeno za sedrenu piramidalnu osnovu. U njemu je uhvaćena pomirenost kao da jedva čeka da se sastavi sa zemljom, što s drugim krilom, koje grozničavo nastoji nastaviti let, daje fin kontrast. Glava orla već je klonula kao da ju je slomljeno krilo povuklo za sobom, u svoju nemoć. U njenom položaju očituje se beznadežnost, kao da se sasvim pomirila s tragedijom koja samo što nije uslijedila, ili ju je snaga inercije unutrašnjeg grča izazvanog strahom povukla ustranu da bi sudar sa zemljom prošao što bezbolnije.

Oštećenja su na piramidi najznačajnija. Kiše, snjegovi, vrućine i ine vremenske nepogode dobrano su izgrizle kamene blokove i produbile šupljine u njima. Pa ipak, pravo je čudo da nigdje, niti na jednom dijelu piramidalne osnove, nije došlo do izbijanja trave ili mahovine, kao da se prašina, prljavština i vlaga odbijaju od tijelo spomenika. Dijelovi su samog “Orla” na nekim mjestima dobro iskrzani i skrunjeni kišom do te mjere da su već iskočile željezne šipke kojima je beton armiran. Zasigurno neće proteći puno vode Željeznicom prije nego će se i sam “Orao”, koji predstavlja srušen avion, obrušiti u konačni sudar s pravom zemljom.

Ima neke duboke gracioznosti u ovom spomeniku. Prešlo je preko njega cijelo jedno stoljeće, jedan, pa drugi i treći rat. Svjedočio je različitim političkim uređenjima i državama koje su za sobom donosile nove ideologije pa su, u skladu s njima, mijenjani nazivi ulica, rušeni spomenici i građeni novi. Sve je to proživio i preturio preko sebe zahvaljujući, prije svega, tome što u sebi nosi priču o ljubavi majke prema sinu, tom osjećanju najdubljem kojeg je čovjek sposoban osjetiti. Patetika koja ga prati, poznajući nas, mogla mu je samo pomoći u njegovoj želji za životom i svjedočenjem ne više o jednom događaju iz 1912. godine već i o svim vremenima koja spajaju naše doba s onim u kojem je on iznikao poput mandragore, iz suze jedne ucviljene majke.