Nigdje pušenje nije toliko duhovni akt kao među softama; trenuci cigare trenuci su najdubljeg suočenja, najblistavije samoće i nadolazećeg kajanja. Pušenje je istovremeno najuspjeliji surogat alkoholu, želja da uvijek bude posljednji put, da se s posljednjom cigarom krene iznova. U tim blistavim medresanskim godinama cigara je bila ušće svih dnevnih briga, metafora novih početaka
Dugo je klošario: trava, alkohol i ostalo. Dani samotraganja i halucinacija. Narkorazmišljanja: je li bitak okrugao ili u obliku džointa? Tipične peripetije. U životu sve treba proći. Iskustvo se ne može steći za knjigom. Treba kušati život u njegovim gorkim predjelima. Obići sve, zaviriti u svaki ćošak. Treba sići na dno. “A kada dođeš na dno, shvatiš da je dolje, čovječe, rupa.” (Džimi)
Odvedem neku večer familiju na mevlud u džamiju, vrvjelo je kao u mravinjaku. Hor je bio tako uvježban da je bilo milina slušati. Držao sam Omera u naručju dok smo uglas pjevali Dobro nam doš'o – bilo je moćno kao You'll never walk alone na Anfieldu
Svima nam je normalno da Messi ili Ronaldo zarađuju koliko zarađuju i niko ne protestira zbog toga. Ali to jednostavno nije normalno, niti moralno prihvatljivo. Pa, dovraga, naravno da nije normalno da arapski šeici ponude pola milijarde za Messija. Trebali bismo svi izaći na ulice, prekopati stadione, zapaliti bilborde s fudbalskim reklamama – zbog jedne takve blasfemije. Ali to se ne događa jer je u savremenom društvu spektakla sport zamijenio religiju i postao ključni izvor smisla
Islamska jurisprudencija, jednako i fascinirana i opsjednuta taharetom, puštanju vjetrova posvetila je značajan prostor: tu se uvijek znalo gdje se i kad smije zasvirati. To je izgleda motiviralo samog šejtana da se duboko zainteresira za ovu oblast, pa je još od Poslanikovog, a.s., vremena došaptavao muslimanima da su nakon abdesta pustili vjetar
Eh, otkad nisam sjeo u tramvaj, a godine sam protraćio u njemu! Mladost mi se izlizala na njegovom zglobu, od Ilidže do čaršije, i nazad, svaki Božiji dan. Da sam učio kineski, naučio bih ga. Da sam smišljao filozofski sistem, smislio bih. Da sam pleo priglavke, zgrnuo bih bogatstvo. A šta sam radio
Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok
Prijateljica mi priča kako je prije rata kao učenica medrese boravila u Zagrebu i neke prilike bila pozvana na iftar kod jedne romske muslimanske porodice. Dok su čekali iftar, domaćin je iznio na sto skupocjeni viski i nasuo im u čaše, čisto da se malo osvježe. Mladi i neiskusni, odmah su reagirali: “Znate li da je haram piti?”, i slično. Domaćin se našao u čudu: “Ja sam čitao u Kur’anu da je zabranjeno klanjati pijan, ali da se ne smije nikako piti, to stvarno prvi put čujem”
A studenti k’o studenti: uvijek će se naći i crnih i bijelih, i egzaltiranih i namćora, i bistrih i mutnih. Neki će za omraženog profesora napisati: “Puno se pravi pametan.” Drugi: “Umislio da je neko važan.” Treći: “Zbunjen, neorganiziran.” Četvrti: “Mnogo raspravlja sa studentima.” Peti: “Neozbiljan.” Šesti: “Ne koristi vannastavna pomagala.” Nije da će profesori vječito ostajati ravnodušni na ove neoliberalne mjerače funkcionalnosti. Počet će se dodvoravati studentima
Kad se nema šta reći, onda pozivamo tradiciju da nam bude advokat. Kada drhtimo pred sfingom budućnosti, uzdišemo ašikane za dragom prošlošću. Kad god osjetimo strah od jezive noći svijeta, bježimo u sigurnu jazbinu tradicije. Ondje je toplo, mračno i sigurno, ondje su drugi u naše ime davno donijeli odluke
