Cilj ovog teksta nije da uspoređuje, suprotstavlja ili propituje iskazano prijateljstvo stranih državnika prema Bosni i Hercegovini, njihovo razumijevanje agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida nad Bošnjacima, već da upozori na prisutno licemjerje u dijelu, prije svega, domaće javnosti.
Avdiću je čitava ta klimava i naprosto nevjerovatna konstrukcija proglašavanja djece za ustaške časnike trebala da bi nekako povezao inače sasvim nepovezive ljude te u najboljem oznaškom maniru denuncirao SDA i njene predratne i ratne kadrove
Zna li Avdić da je samo u 2016. godini više od tri stotine civila i vojnika u Turskoj poginulo u napadima od PKK/YPG-a, među kojima su bila i djeca, stariji ljudi i Kurdi, a hiljade ih je ranjeno? PKK/YPG ne bira koga ubija, baš kao četnici (ako ćemo već porediti s četnicima), pa ubijaju i djecu, iznemogle i Kurde, za koje tvrde da se “bore”. Je li Avdiću uopće poznata činjenica da je oko tri stotine hiljada (300.000 ako će mu biti lakše za razumjeti) Kurda pobjeglo iz Sirije od PKK/YPG i spas pronašlo u Turskoj
