fbpx

Lideri SDP-a su birokratski, politikantski reagirali, samo toliko koliko im je potrebno da se zaštite od posljedica što su presuđenom ratnom zločincu ukazali funkcionersko povjerenje. Nisu se okuražili da suštinski ispravno reagiraju povodom izjava u medijima koje je beskrupulozno, kukavički iznosio presuđeni zločinac Zornić. Izgledalo je da su se lideri SDP-a rasplakali isto kao i Zornić, a zaboravili su da većina ratnih zločinaca odbacuje krivnju, upravo kao i Zornić. Gotovo svi, i Karadžić, i Mladić, i Krajišnik, i Prlić... također odbacuju krivnju za ratne zločine, i to baš onako kako to čini i Zornić, prebacujući svoju krivnju na autoritete odbrane RBiH

Strašno je i pomisliti da je, zahvaljujući krhkosti navrat-nanos sklepanog frankenštajn kantonalnog režima, Damir Nikšić danas, umjesto marginalna i ekscentrična gradska pojava kojoj jalijaši dobacuju, ustvari potencijalno važan politički faktor čijim će se željama udovoljiti radi opstanka vladajuće koalicije.

Primjetna depatriotizacija SDP-a, njegovo svođenje na ulogu domaćina političkom parazitu Našoj stranci, stavljanje interesa centrale i koalicije u Kantonu Sarajevo iznad interesa stranke i stranačkih ogranaka u drugim kantonima te pokušaj da se na javnu scenu vrati ideološka i identitarna konfrontacija, prvenstveno među Bošnjake, nisu nikakav novi, a kamoli svježi politički kurs, nego spirala daljnjeg propadanja ove stranke

Čudno je što iskusni Raif Dizdarević ne odvraća lidera SDP-a Nikšića od glupavih političkih poteza putem kojih u ideološkom smislu skreće od najvažnijih pozitivnih strana komunističkog, odnosno socijaldemokratskog pokreta. Isto tako, treba postaviti pitanje: Zašto akademska zajednica u kojoj se nalaze brojni profesori, poznavatelji Titovog koncepta formiranja vlasti u formi NOO i ZAVNOBiH, ne ukažu lideru SDP-a Nikšiću i drugima da njihovo odbacivanje saradnje sa SDA znači odbacivanje onih vrijednosti kojima se SDP treba ponositi u vezi s vodećim utjecajem komunista s ciljem da lokalni i viši organi vlasti u toku Drugog svjetskog rata budu na patriotskoj antifašističkoj osnovi sačinjeni od predstavnika raznih ideoloških, političkih, vjerskih i socijalnih slojeva

Ovih dana gledamo kako se, nakon očito dobro obavljenog zadatka, pojedine kadrovske akvizicije SDP-a, poput Draška Aćimovića, vraćaju u opskurnost i relativnu anonimnost iz koje su došli. No, to izgleda da nije slučaj i s Vojom. Uprkos izbornom brodolomu, on sebi raznim performansima osigurava medijsku prisutnost te time i privid političke relevantnosti.

SDP svojim izbornim porukama pokušava stvoriti privid da je stranka koja djeluje na području cijele BiH, kako bi prevario Bošnjake da ih podrže, jer će ih, tobože, podržati i drugi. Ali, zato su tu statistika i matematika, da svaku obmanu razotkriju

Ovakva javna zlurada šprdancija s likvidacijama neistomišljenika (posebno rahmetli Mustafe Busuladžića) izuzetno je česta kod ovdašnjih ljevičara te pokazuje da nije riječ tek o izvitoperenom smislu za humor, već o političkim svjetonazorima.

Prije nekoliko je dana SDP-ov junoša Dino Šakanović upitao otkud nam ideja da se Bošnjaci poginuli u proteklom ratu nazivaju šehidima, objašnjavajući da se ljudi ovdje nisu borili za vjersku državu niti su poginuli u ISIL-u. Iako nečija neupućenost u neke temeljne postulate ne obavezuje na ozbiljan odgovor, treba primijetiti da su Šakanovića podržali i veći politički igrači, poput Amera Zagorčića, koji je od 2012. do 2016. godine bio na poziciji kantonalnog ministra, a danas je SDP-ov poslanik u Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona. On je, također, istaknuo da nema nikakve logike da se vojnici poginuli u ratu nazivaju šehidima. Stoga u kratkim crtama donosimo genezu upotrebe pojma šehid u tradiciji bošnjačkog naroda, istog onog naroda od kojeg Zagorčić dobija glasove

Riža, bijelo pšenično brašno, junetina bez kostiju, mlijeko u tetrapaku, kokošija jaja, ulje, kuhinjska sol, zatim muško šišanje, pranje kose srednje dužine s feniranjem, higijenski ulošci..., cijena svih tih artikala ostala je ista.