fbpx

Među nama, u svakom vremenu i u svakoj situaciji, nađe se dovoljno mudrih i hrabrih ljudi zbog kojih, ipak, još uvijek opstajemo i odolijevamo u ovako teškom vremenu i neprijateljskom okruženju. Takvi pojedinci često budu nepravedno zaboravljeni od svog naroda. U ovoj našoj brdovitoj zemlji leži bezbroj junaka i mudraca o kojima vrlo malo ili ništa ne znamo. Jedan od njih jeste i Arif ef. Begić iz Bužima

Progon i stradanje stanovništva Ljutočke doline otpočeo je 10. juna 1992. godine, dan uoči Kurban-bajrama. Prestrašeni civili tražili su spas u bijegu na Basaču, šumskom predjelu iznad Orašca, da bi se kasnije povukli još više, na brdo Radolje. Bio je to tužan prizor. Sve ono što su teškom mukom ovi ljudi stjecali cijeli život, njihove snove i nade ostavili su samo da bi izvukli živu glavu. Spas su vidjeli u prelasku preko rijeke Une i odlasku na teritorij Republike Hrvatske, gdje su bile stacionirane jedinice francuskog bataljona UNPROFOR-a. Jedino mjesto gdje su civili mogli pronaći spas bio je most na Štrbačkom buku. Prelazak preko mosta koji su kontrolirali bosanski Srbi te ne tako daleke 1992. godine postao je za jedne most spasa, a za mnoge most stradanja i propasti, ovosvjetska sirat-ćuprija

Ljubav prema rodnom kraju kod Bošnjaka Potkalinja i dalje je veoma jaka i izražena, što potvrđuju i njihove česte posjete mjestu gdje su proveli najljepši dio svog života. Njihovu ljubav i odanost rodnoj grudi potvrđuje i obnovljena džamija koju će ovi uzoriti Bošnjaci svečano otvoriti u nedjelju, 21. jula 2019. godine. Zato ovi plemeniti i uzoriti ljudi pozivaju sve vas, sve građane naše domovine i sve ljude dobre volje da dođu u Potkalinje 21. jula, da se zajedno radujemo ovom dugo očekivanom događaju i da bolje upoznate ljude i mjesta naše prelijepe domovine

: “Festival rada”, kao manifestacija znanja, vještina i prije svega upoznavanja i prijateljstva, do sada se održavao na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, a ove godine prerastao je u državnu manifestaciju s obzirom na to da su ovaj put u Bužimu svoja znanja i vještine predstavili i učenici nekih srednjih škola iz entiteta Republika Srpska, kao i Brčko Distrikta. Domaćini ove manifestacije, Mješovita srednja škola “Hasan Musić” i Općina Bužim, ugostili su osam stotina takmičara i oko tri stotine mentora i nastavnika iz trideset i četiri bh. grada

Zvuk koji je stoljećima donosio radost mnogima, posebno gladnima, danas je potpuno nestao. Od nekoliko desetina privlačnih vodeničkih zdanja ostalo je tek poneko. Tužno i jadno, nakrivljeno i dotrajalo, čeka još samo dovoljno snažnu poplavu koja će ga srušiti, a njegovu građu raznijeti. Tako su završile skoro sve unske vodenice

Svaki borac koji je ostajao ispraćao je nekog bliskog i dragog. Oca, brata, amidžu, daidžu, rođaka, prijatelja, komšiju. Svi su imali nekog svog koga su ispraćali ne znajući hoće li ga više ikad vidjeti. Bolje oružje ponijeli su borci koji su išli u napad, neka im se nađe. Bilo je i pojedinaca koji su krenuli bez oružja. Nadali su se da će ga oteti od neprijatelja. Htjeli su biti uz svoje drugove i da se nađu kao pomoć i zamjena onom ko bude ranjen ili ubijen. Prije polaska, borci koji su kretali u napad obukli su bijele uniforme kako bi se po snijegu neprimjetno približili neprijatelju. Oni koji nisu imali takve uniforme uzimali bi bijele čaršafe koje bi razrezali na sredini i tako napravili jednu vrstu ponča. Time su se maskirali

Nestalo je naših čaršija i pazarišta, ezana, mirisa naših avlija i sevdalinki. Nestalo je onog nekadašnjeg rahatluka. Jedno od naselja koje su u prošlosti izgradili Bošnjaci, a koji su danas svedeni na neznatnu manjinu, jeste i Kupres, gradić u Livanjskom kantonu, smješten u istočnom dijelu Kupreškog polja na 1.135 metara nadmorske visine

Povjesničari su zabilježili hrabrost i patriotizam hafiza Kaukdčije, hadži Loje, Hadžijamakovića, Šemsekadića, Selmanovića i drugih. Međutim, kada su u pitanju krajiške vođe, njima se tek znaju imena, a skoro je sve ostalo obavijeno tajnom. Ovom prilikom, povodom 140. godišnjice od završetka austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, prisjećamo se onih koji su bili spremni dati sve za domovinu i koje ne bismo trebali nikad zaboraviti

“Većina naših pripadnika, nas oko devedeset posto, bilo je teže ili lakše ranjavano. U direktnim borbama s agresorom i izdajnicima Fikreta Abdića poginulo je i devet naših pripadnika. Naš trud, hrabrost i zalaganje prepoznali su i u vrhu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Zbog naših ratnih zasluga, odlikovani smo 6. aprila 1995. godine najvećim kolektivnim odlikovanjem: 'Ratnom zastavom MUP-a BiH' i bili smo jedna od svega tri policijske jedinice u Republici Bosni i Hercegovini kojima je dodijeljeno to priznanje”

“Našao sam se oči u oči s jednim četnikom. Obojica smo imali osamdsetčetvorke i zapucali smo jedan na drugog. Međutim, on je bio precizniji. Pogodio me je rasprskavajućim metkom u redenik i opasač. Metak mi je rasporio stomak i crijeva su mi ispala vani. Uzeo sam ih rukom, uklonio s njih kamenčiće i slamke koje su se bile zalijepile i vratio ih unutra. Ja čitav rat nisam nosio zavoj niti sam kad previo ranjenika. Taj dan sam imao dva zavoja i tad mi je to trebalo prvi i zadnji put. Previo sam se i krenuo da se izvlačim”