fbpx

Među putopisima o našoj zemlji nastalim tokom austrougarske okupacije posebno mjesto pripada putopisu Johanna von Asbotha (Janoš de Ašbot) Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije. Objavljen je najprije u Budimpešti 1887. godine na mađarskom, potom 1888. u Beču na njemačkom, te 1890. u Londonu na engleskom jeziku, da bi se njemačka verzija u reprintu pojavila i 2018. Trebale su proći 133 godine da ova nevjerovatna knjiga bude prevedena i na bosanski jezik, što predstavlja osobiti izdavački i prevodilački kuriozitet. Asbothov putopis trenutno je u pripremi za štampu u izdavačkoj kući Dobra knjiga, a na tržištu će se pojaviti do kraja ove godine.

Poziv da vlasti obrate pažnju na pisanja medija zbog izvještaja o užasu kojem su izloženi migranti na hrvatskoj granici odražava antidemokratska raspoloženja predsjednika Milanovića.

Žestina kojom je branio principe u koje je vjerovao bila je obrnuto proporcionalna njegovoj tihoj naravi. Duboka tuga zbog odlaska ovog intelektualca, učitelja i prijatelja izražena je i kod onih koji su ga tek usputno poznavali. Ona je, vjerovatno, posljedica one unutarnje spoznaje, neprevodive u diskurzivni jezik, da nismo izgubili samo profesora i učitelja već i istinsku moralnu vertikalu, jednog od onih kolosa duha s kojima se spuštao bereket na sve u njihovoj blizini.

Na dionici Brod – Zenica potrebno je razbiti stijene prije nego što ovi vagoni budu mogli redovno saobraćati, jer bi inače bio ugrožen kondukter na stepenicama. Novi vagoni su veoma udobni, uprkos kolosijeku koji je jedva metar širok. Od Broda do Sarajeva nekada se vozilo tri i po dana, na istom putu na kojem sad skoro neprekidno uz Bosnu vozi željeznica. Cesta je dovršena tek 1863–1864. godine. Izgradnja željeznice, koja je započeta nakon okupacije i koja će se protezati od Sarajeva dužinom od 269 kilometara, okončana je u periodu od devet mjeseci sve do stanice u Zenici.

Od svih kritika, najgora je bila zavjera šutnje koja je pratila Aliju Nametka i njegovo djelo, jer se o mom ocu naprosto nije moglo govoriti. I danas imate pripadnike nekih malih stranaka koji svoje frustracije istresaju ne samo na njemu nego i na drugim ljudima od velikog formata iz naše kulturne baštine. Ali, i to loše i negativno pisanje nanosi manje štete nego dugogodišnja zavjera šutnje koja je pokušala izbrisati tog čovjeka iz pamćenja naroda kojem je pripadao”

Oduševljen njegovim Divanom, Goethe je silno zavolio Hafiza Širazija. I kao što je sebe naspram Molièrea zvao malim čovjekom, tako je smatrao za ludost da sebe uporedo stavi s perzijskim liričarem. Takav sud o Hafizu još je izraženiji ako se sjetimo da Goethe, izuzevši rijetke pojedince, ni o najvećim evropskim veličinama (naprimjer o Danteu, Petrarci, Cervantesu) nije uvijek imao povoljno mišljenje

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća cionistička elita uz utjecajne bankarske krugove dotakla je najvažniji nerv britanske politike i potvrdila postulat na kojem on opstoji – nema prijateljstva, važni su interesi. Posljedica tog cionističkog lobija bilo je donošenje Balfourove deklaracije 1917. godine, potpisane od ministra vanjskih poslova Velike Britanije. Ova je deklaracija, nastala trideset godina prije Izraela, prvi dokument iza kojeg stoji jedna država, a u kojem se poziva na pravljenje države Izrael

“Hazreti Alija, za kojeg Pejgamber, a. s., kaže: ‘Ja sam grad znanja, a Alija je njegova kapija’, tražio je ponekad odgovor od hazreti Fatime, a za njena tumačenja Muhammed, a. s., govorio je da su cvjetovi stabla Nubuvveta. Imam Šafi'i često se savjetovao sa Sejjidom Nefisom. Šejhul-ekber Ibn Arebi imao je Fatimu bint el-Musennu od Cordobe, koja je bila njegov duhovni učitelj, šejh i duhovna majka. Hasan el-Basri bio je savremenik Rabije Adevijje, bez čijeg prisustva nije počinjao džumansku hutbu”

“Mislio sam da će mi jednog dana dosaditi to spavanje kod drugih ljudi, u tuđim zemljama, ali, evo, još mi nije dosadilo, a tako živim 11 godina. Štaviše, sve je zanimljivije, posebno sada u doba pandemije. Učiš strane jezike, upoznaješ druge ljude i kulture. Šta još čovjek da poželi? Putovanja mi nikad nisu dosadila. Nekad dosadi pisanje bloga, nekad mi se naprosto ne da, i to je možda izazov. Ali, s druge strane, kad vidiš kakve benefite imaš od tog pisanja, onda shvatiš da vrijedi”