fbpx

Mještani ovog sela rasuti su diljem svijeta, vratila se nekolicina, ali nisu svoj Klotjevac zaboravili; vlastitim sredstvima grade džamiju na istom mjestu gdje je bila prije rušenja 1995. godine

Nakon što su propali svi pokušaji da se poslijeratnim nasiljem, političkom diskriminacijom i manipulacijom na popisu iz 2013. godine onemogući politička artikulacija bošnjačke starosjedilačke većine, danas se spomeničkom kulturnom agresijom Bošnjacima žele napraviti strancima u gradu vlastitih predaka.

Dok se ljudi bore da dokažu kome ona pripada, Crkvu sv. Marije – džamiju Fethiju izjeda zub vremena i ničemu ne služi, osim da se putnici-namjernici zapitaju šta predstavlja ta ruševina koja se prkosno uzdiže iznad Jajca i zajedno s tvrđavom dominira krajolikom

Jedan džematlija mi je početkom ovog ramazana javio da se u našoj blizini pojavila zgrada na prodaju, ali da je riječ o crkvi. Otišao sam i moram priznati da sam, u momentu kad sam vidio objekt, zadrhtao od uzbuđenja. Sedam članova džematskog odbora otišlo je pogledati zgradu. Zaključili su da je to ono što traže i da je treba kupiti. Nas sedam složilo se da ćemo je kupiti makar došlo do toga da samo nas sedmero to mora otplatiti”

Izgradnja džamije na području Berlina bila je potaknuta od Osmanskog carstva. Oni su tražili mogućnost prakticiranja obreda za svoje vjernike u ratnom zatvoru, čak i ako su se borili na neprijateljskoj strani. Njemački ministar vanjskih poslova i tadašnje vojne vlasti, koji su finansirali gradnju drvenog objekta podignutog za samo pet sedmica, također su željeli iskoristiti priliku da demonstriraju stranim zemljama progresivnu toleranciju Rajha

Džamija je izgrađena po nacrtu arhitekte M. Davida još 1898. godine i imala je unutrašnje dimenzije 7 x 8 metara s dodatkom hajata. Na tim se nacrtima ne vidi skica munare, premda je uz nju izgrađena četvrtasta munara visoka 12 metara. Svečano je otvorena 13. novembra 1903. godine. Nije poznato da je postojala pisana vakufnama Mujage Komadine, pa se s pravom džamija ne naziva njegovim imenom već džamijom u Gornjoj Drežnici

Za Lučića, pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i praktičnom potrebom vjernika. Za njega je džamija u Neumu, dakle, pričina Erdoğanovog neosmanskog sna i bošnjačke “zelene transferzale”, za njega je muslimanska bogomolja ustvari kasarna, bajuneta, svjetionik, raketa zemlja-zrak, ali i simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH. Začuđuje ovakvo bolesno isljeđivanje džamije u Neumu jer se u Rijeci, dakle, lučkom gradu sasvim blizu Zagreba, džamija Dušana Džamonje od samih Hrvata proziva “mediteranskom ljepoticom” i “primjerom suživota Hrvata i muslimana u Hrvatskoj”

Džamije spajaju ljepota, ista krv, isti cilj, plemenita namjera, ali i nevolja. Nalaze se u zoni slijeganja tla zbog eksploatacije slanice, što je dovodilo u pitanje njihovu budućnost. Sol je gradila i istovremeno rušila i razjedala Tuzlu. Ne da se vazda sastaviti dva hajra kao što su ove dvije Božije kuće i kao što su njihovi graditelji

U potpunoj ostrašćenosti nastoji se izvesti “ključni” zaključak da Neum nikako nije bosanskohercegovački teritorij. Ma kakav izlaz na more, kakva luka, kakvi bakrači?! Odriče se bilo kakva pomisao da je taj gradić u vezi s Bosnom i Hercegovinom i njenim narodima. Na koncu, prispodobljava se ekskluzivno pravo da niko drugi sem Hrvata tamo ne smije isticati svoja vjerska prava, da je nemoguće u sredini gdje su oni većinski drugima i pomisliti na gradnju vjerskog objekta i organizaciju vjerskog života

Sarajevska porodica Sadžak, babo Avdo i sin Emir, od najčistijeg svog imetka, nasred Dlanca, iz kojeg je sredinom prošlog stoljeća put bijelog svijeta krenuo Avdo, izgradila je džamiju skromnih dimenzija. Procjenjuje se da u nju može stati od 20 do 30 osoba. A, ako ih bude više, za formiranje safova mogu se iskoristiti i džamijske sofe i džamijska avlija, kao što je to bio slučaj nakon njenog svečanog otvorenja