fbpx

“Ne postoje šanse da Srbija prizna genocid, jer on nije ni počinjen. I koliko god znam da Muslimani ovo ne žele da čuju, to je naprosto činjenica. To pitanje je dobar primer zašto će taj dijalog dugo trajati i biće mukotrpan, ali ćemo svakako morati da razgovaramo i nađemo minimum zajedničkog jezika. Crvena linija ispod koje Srbija ne treba da ide su dostojanstvo naše zemlje i srpskog naroda i istorijska istina, naravno, uz punu zaštitu Republike Srpske, čijeg je postojanja Srbija garant”, rekao je Miloš Jovanović, predsjednik opozicione, nekada Đinđićeve Demokratske stranke Srbije

Munira govori nešto Vučiću i daje mu “srebrenički cvijet” u ruku. Vučić se sagne, zagrli Muniru i uzme cvijet, ali ga ne stavi na rever. Korak dalje čeka ga Hatidža. Pored nje je i Hajra. Hatidža, onda, cvijet, bez oklijevanja, stavlja Vučiću na rever. Vučić se ukočio. Ispravio se, ali je skamenjen. On nema izbora. Doveden je pred svršen čin – sasvim spontano i neplanirano. Najvažnije stvari u životu i u historiji čovječanstva dogode se spontano

Međutim, prije svakog dijaloga potrebno je definirati principe dijalogiziranja, a jedan od osnovnih principa u dijalogu bilo koje vrste, a koji ne želi prerasti u konflikt, jeste princip uvažavanja i priznavanja učesnika dijaloga, jer, bez ovog, dijaloga u osnovi nema. U tom smislu, prije svega drugog, Srbi napokon trebaju priznati Bošnjake kao samosvojan narod i istinski odustati od ideologeme o Bošnjacima kao “Srbima muhamedancima” ili “Srbima turske vere” koji su se “poturčili” i “izdali veru pradedovsku”, a koja u srpskoj politici, društvu i kulturi vrlo intenzivno traje posebno tokom dva prethodna stoljeća.