Prvi korak ka gradnji Križnog puta na stolačkom Starom gradu lokalna općinska administracija već je napravila. Prodali su tamošnjem Župnom uredu nekoliko lokacija od po dva kvadratna metra. Riječ je o već postavljenim postoljima za križeve, koji su izliveni uz put koji iz središta Stoca vodi do vrha Starog grada, iako je tu striktno zabranjena bilo kakva gradnja.

U prodaji je novo izdanje magazina Stav.

Jedna od središnjih tema ovog 255. broja Stava jeste kristijanizacija Stoca.

Inžinjering i krađu izvedenu na posljednjim lokalnim izborima više nije moguće ponoviti. Glasača je sve manje. Ili umiru ili su već u Hrvatskoj, Njemačkoj i Austriji, na privremenom radu. Posla je sve manje, nema ni infrastrukturnih projekata. Zato se lokalna stolačka administracija, predvođena HDZ-ovim načelnikom Stjepanom Boškovićem, odlučila na izvedbu kapitalnog projekta: izgraditi Križni put iznad Stoca, na Starom gradu, nacionalnom spomeniku pod zaštitom države. Ili spomeniku koji bi barem trebao biti pod zaštitom.

Prvi korak ka gradnji Križnog puta na stolačkom Starom gradu lokalna općinska administracija već je napravila. Prodali su tamošnjem Župnom uredu nekoliko lokacija od po dva kvadratna metra. Riječ je o već postavljenim postoljima za križeve, koji su izliveni uz put koji iz središta Stoca vodi do vrha Starog grada, iako je tu striktno zabranjena bilo kakva gradnja.

O tome šta zaista znači milijarda u budžetu Kantona Sarajevo, analiziramo u ovom broju Stava.

Često se može čuti, čak i od ljudi koji bi trebali da dobro razumiju materiju, a u kontekstu borbe za političku dominaciju u Kantonu Sarajevo, da je to borba za “milijardu maraka”. Ovdje se pod milijardom maraka misli na budžet Kantona Sarajevo. Neupućeni spomenutu milijardu maraka uglavnom doživljavaju kao hrpu novca koja samo čeka neku spretnu ruku da zagrabi sebi koliko hoće i da onda troši kako hoće i na šta hoće. Da je tako, sigurno bi se potezalo oružje, a ne pečat. Jer milijarda je ipak milijarda!

Prošlo je dvadeset i osam godina od historijske odluke Bugarske i Stav u ovom broju podsjeća na prvo priznanje nezavisne Bosne i Hercegovine.

Bugarska je Bosnu i Hercegovinu priznala mjesec prije održavanja referenduma o nezavisnosti. Njen primjer slijedila je Republika Turska, koja je Bosnu i Hercegovinu također priznala prije održavanja referenduma o nezavisnosti, odnosno 6. februara 1992. godine. Nakon održavanja referenduma, uslijedilo je priznanje od Španije, Libije i Irana.

Stav je u posjedu originalnih dokumenata u kojima se iz plana srpske operacije “MIR-92” vidi kako komandant pukovnik Đuro Karailović piše da je odlučio u sadejstvu sa snagama “LIKA” izvršiti blokadu naselja Kulen Vakuf, Orašac i mirnim putem razoružati Zelene beretke, te da će. u slučaju neprihvatanja razoružavanja mirnim putem, “uz artiljerijsku pripremu, preći u energičan napad pravcima: Kulen Vakuf – Lužine i s. Ćukovi – s. Zaglavica, raseći blokiranu prostoriju, pretres i čišćenje naseljenih mjesta poduzimajući nasilno oduzimanje naoružanja”. Dokumente objavljujemo u novom broju Stava.

Reporteri Stava iz Visokog donose priču o dva visočka turbeta uglednih islamskih učenjaka.

S lijeve strane regionalnog puta Visoko – Kakanj, u naselju Topuzovo Polje, na lokalitetu Kotari, nalaze se dva turbeta veličine 4 x 4 m, sagrađena od tvrdog materijala (cigle), četverovodnog krova, pokrivena crijepom, s postavljenim olucima i foršungom. Prvo turbe, tik do puta prema izletištu Ravne, pripada šejh Selim-babi, koji je, kako navodi predaja, bio prethodnik sultan Fatihove vojske i u tom je svojstvu podučavao domaće stanovništvo islamu. Drugo turbe, sagrađeno 1932. godine, posljednje je ovozemaljsko prebivalište istaknutog šejha Paloša, rođenog još u osmanskoj Bosni. Iako ovo turbe nije sagrađeno u osmanskom periodu, ono predstavlja arhitektonski slijed osmanske kulture i učenja.

Istorija ilidžanskog sporta 1923–1992, koja je nedavno promovirana na Ilidži, nije sporna samo po autoru, o čemu je Stav ranije pisao, nego i po sadržaju. Podsjetimo, autor monografije o ilidžanskom sportu je Miroslav Janković, osoba koja već dugo piše tekstove kojih se ne bi posramio ni Risto Đogo iz najgorih dana. Petar Luković u E-novinama nazvao je prije koju godinu Jankovića “piskaralom iz šinjela čiča Draže i čiče Dodika”.

O historiji ilidžanskog sporta razgovarali smo s onima koji su tu historiju ispisivali svojim djelima. Jedan od njih je Miladin Vidaković. Vidaković je bio igrač FK “Igman” s Ilidže, predsjednik ovoga kluba u više navrata, predsjednik Međuopštinskog fudbalskog saveza, generalni sekretar Fudbalskog saveza BiH, član predsjedništva Fudbalskog saveza BiH, predsjednik asocijacije SOFKA, prije rata bio je predsjednik i potpredsjednik Općinskog vijeća Ilidže, predsjednik Srpskog gađanskog vijeća BiH, a trenutno je predsjednik Srpskog građanskog vijeća Kantona Sarajevo.

Na rukometnom prvenstvu Evrope reprezentativci Crne Gore nedavno su protiv Srbije na teren istrčali u zelenim dresovima što je bila odluka koja je razbjesnila srbijanske navijače. Javnost nije odmah uspjela saznati stvarnu pozadinu tog gesta. Stav donosi priču o zelenašima, pokretu i ustanicima koji su se usprotivili srpskoj okupaciji Crne Gore 1918. godine

Za novi Stav govori Avdija Salković, turkolog i prevodilac, inžinjer kibernetike i šnajder koji je preveo pedeset knjiga.

Avdija Salković viši je bibliotekar Muzeja RAS u Novom Pazaru. Rodio se 1974. godine u Novom Pazaru. Osnovnu i srednju školu završava u rodnom mjestu, a studij kibernetike u Istanbulu. Nakon povratka u Novi Pazar upisuje studij turskog jezika i književnosti u Beogradu. Na Katedri za orijentalistiku završava i master studij, kao i doktorat na temu jezika koji je Peyami Safa, čuveni turski novinar, kolumnista i književnik, koristio u svojim romanima. Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća Salković počinje prevoditi knjige s turskog jezika.

U novom izdanju Stava čitajte priču o sudbini vakufa u Kneževini Srbiji.

Osvojivši Beograd od Mađara 1521. godine, Osmanlije su ga postepeno naseljavali i pretvarali u kitnjast orijentalni grad, čija je panorama s mnogobrojnim munarama izdaleka oduševljavala mnoge evropske putnike i prolaznike tog doba. Već 1571. godine u Beogradu je bilo 27 gradskih četvrti – mahala. Beograd je koncem 16. stoljeća, po svojoj ljepoti i veličini, umnogome nadmašivao Budim, Sofiju, Sarajevo, Skoplje i mnoge druge gradove evropskog dijela Osmanskog carstva. On postaje “Dar-ul-džihad” – Mjesto ratova, kako su Osmanlije nazivale Beograd. No, Kneževina Srbija otela je muslimanima vakufsku imovinu i poklonila je Srpskoj pravoslavnoj crkvi, džamije i mezarja sravnili su sa zemljom.

Novi broj magazina Stav u prodaji je danas poslijepodne u Sarajevu, a od četvrtka, 23. januara širom Bosne i Hercegovine.