Vlada Federacije BiH zadužila je premijera Fadila Novalića da nastavi pregovore s izraelsko-kineskom grupacijom za prodaju Vladinog udjela u “Aluminiju”. Osim Kineza, u igri su ostali samo još investitori iz Dubaija

Piše: Jakub SALKIĆ

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nastavit će pregovore s izraelsko-kineskom grupacijom koja je poslala ponudu za kupovinu udjela u mostarskom “Aluminiju”. No, ako je suditi prema ranijim stavovima Vlade Federacije BiH i ako izraelsko-kineske kompanije ne ponude drastično bolje uvjete, od posla neće biti ništa.

Kako je istaknuto nakon sjednice Vlade na kojoj je premijer FBiH Fadil Novalić ovlašten za nastavak razgovora, izraelsko-kinesku grupaciju, koju čine “M.T. Abraham Group” iz Izraela, “China Machinery Engineering Corporation” (CMEC), te “China Nonferrous Metal Industry's Foreign Engineering & Construction Co. Ltd.” (NFC) iz Kine.

Oni traže koncesiju na 30 godina, garanciju od Vlade da će imati u narednih 10 godina struju po cijeni 40 eura po MWh. Vlada je od ranije stava da niko ne može dobiti povlaštenu cijenu struje jer nema zakonskog osnova za to. Izraelsko-kineska grupacija dostavila je Vladi ponudu u kojoj uglavnom iznose svoje viđenje stanja u “Aluminiju”, mada to Vlada ionako već zna jer je prije toga urađena dubinska analiza. Ponuda sadrži još i plan da se uz “Aluminij” izgradi i termoelektrana ili elektrana na plin. Ako se uzme u obzir taj dio ponude, koji, dakle, kaže da će biti izgrađena elektrana, zbog čega onda ova grupa traži od Vlade da garantira cijenu struje za “Aluminij” od 40 eura po MWh? Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi to izgledalo. Naime, “Aluminij” u vlasništvu izraelsko-kineskih kompanija proizvodi aluminij, za koji je jedna od osnovnih sirovina struja, koju plaća 40 eura po MWh, a Vlada plaća ostatak tržišne cijene koja se kreće, recimo, oko 50 eura po MWh. Istovremeno, izraelsko-kineske kompanije prave privatnu elektranu, proizvode struju i prodaju je na slobodnom tržištu po cijeni od 50 eura po MWh, ili iz svoje elektrane struju prodaju “Aluminiju” po tržišnoj cijeni od 50 eura, a Vlada im subvencionira 10 eura razlike u cijeni, jer im je garantirana cijena od 40 eura.

Niko razuman ne bi prihvatio ovakvu ponudu. Istina, razum odavno ne stanuje u krugu “Aluminija”, da ima razuma, “Aluminij” ne bi sada bio ugašen, ali ipak, politički gospodari Hercegovine svim silama se zauzimaju za izraelsko-kinesku grupu.

Jedina za Vladu FBiH prihvatljiva i konkretna ponuda, kako smo saznali, došla je od kompanije iz Dubaija. Na prvom sastanku pitali su predstavnike Vlade šta su njihovi uvjeti. Rečeno im je da je uvjet Vlade Federacije BiH za prodaju udjela taj da zadrže sve radnike “Aluminija” u prvih pet godina. Pitali su: “Je li samo to uvjet?” Odgovor je bio da jeste. Onda su rekli da ne samo da planiraju zadržati sve radnike “Aluminija” na poslu nego planiraju zaposliti u tom periodu dodatne radnike.

Ali, i investitori iz Dubaija, kompanija “Dubal”, imaju svoj uvjet. Kako su i oni, kao i ostali zainteresirani investitori, imali mogućnost da snime stanje u “Aluminiju”, vidjeli su gdje leže problemi, pa je stoga njihov uvjet da ih se ne obavezuje na to kojim će kompanijama prodavati aluminij, s kim će sarađivati.

To zvuči kao razuman uvjet, no, rekosmo već da razum ne stanuje u krugu “Aluminija”, pa se zbog toga investitori iz Dubaija uopće ne sviđaju upravi “Aluminija” i političkim gospodarima Hercegovine. Razlog je: niko se više ne bi mogao “ugrađivati” u poslove koje radi “Aluminij”.

Čitava priča oko “Aluminija” svodi se na to da postoje dvije strane koje imaju svoje favorite i dva ključna uvjeta oko kojih se te dvije strane ne mogu složiti. Jedna strana jeste uprava “Aluminija” i politički gospodari Hercegovine koji ne mogu prihvatiti uvjet kompanije iz Dubaija da joj se niko ne miješa u posao i ne određuje kome će prodavati svoje proizvode, a druga strana jeste Vlada Federacije BiH, koja ne može nikako prihvatiti uvjet izraelsko-kineske kompanije da garantira cijenu struje od 40 eura u narednih 10 godina.

Podsjetimo, izraelsko-kinesku grupu čine “M.T. Abraham Group” iz Izraela, “China Machinery Engineering Corporation” (CMEC), te “China Nonferrous Metal Industry's Foreign Engineering & Construction Co. Ltd.” (NFC) iz Kine, gdje “M.T. Abraham” samo zastupa kineske kompanije i vodi pregovore, a za sve ostalo zadužene su kompanije iz Kine.

Amir Gross Kabiri, direktor firme “M.T. Abraham” i zastupnik kineskih kompanija u pregovorima, nedavno je u jednom intervjuu o planovima s mostarskim “Aluminijem” kazao: “Zemlje s aktivnim topionicama aluminija na svojim teritorijima provode kredite, subvencije i prilagodbe cijena za održavanje aktivnosti topionica, sprečavajući ih da se zatvore. Bez ove podrške Vlade FBiH, postojanje ‘Aluminija’ nije održivo u bilo kojem tržišnom stanju.”

Ova izjava najbolje opisuje planove izraelsko-kineskih kompanija. Oni će rado kupiti “Aluminij”, samo ako će svi građani Federacije BiH plaćati im struju da oni mogu uzimati profit. Ali da ne bude da oni samo uzimaju, oni će velikodušno zaposliti radnike koji će im donositi profit. S obzirom na to da je Amir Gross Kabiri poznat i kao kolekcionar umjetnina, zastupnik ruskog muzeja “Ermitaž” u Izraelu, vlasnik specijaliziranih časopisa iz kulture i umjetnosti, on će obogatiti mostarsku kulturnu scenu. Samo da “Aluminij” ne pretvori u kakvu galeriju. Vjerovatno će i za to tražiti da mu Vlada plaća struju.

U bh. medijima Kabiri je predstavljen i kao vlasnik poznatog fudbalskog kluba “Hapoel Tel Aviv”. Istina je da je bivši vlasnik “Hapoela”. Kada je kupio ovaj klub 2015. godine, najavio je da će u saradnji s kineskim kompanijama, sponzorima, napraviti novi stadion. Kineska kompanija-sponzor trebala je biti “China Machinery Engineering Corporation” (CMEC), ista ona s kojom planira ući u mostarski “Aluminij”. Umjesto novog stadiona, Kabiri je napravio dug od 26 miliona dolara koji nije mogao izmiriti, zbog čega je klubu prijetilo izbacivanje iz lige i bankrot. Jednostavno je poručio navijačima da on ne želi ulagati više svoj novac u klub. “Hapoel” je spašen tako što ga je Kabiri prodao.

Kineske kompanije vrlo često rade u zemljama u razvoju i nerijetko se koriste koruptivne i izrabljivačke metode u poslovanju. Recimo, “China Nonferrous Metal Industry's Foreign Engineering & Construction Co. Ltd.” (NFC) dočekana je u Zimbabveu kao spasilac u ekonomski slabašnoj afričkoj zemlji gdje je kupila rudnike. Ubrzo se ispostavilo da je izrabljivač jer su afričkim radnicima davali plaće od 100 dolara mjesečno, a prosjek plaća u rudarstvu u Zimbabveu u to vrijeme bio je 400 dolara. Istovremeno, zaštita na radu bila je nikakva. Često se dešavalo u afričkim zemljama da kineske kompanije prilikom ugovaranja poslova zahtijevaju da lokalne kompanije ne mogu raditi više od 30 posto posla, iako je u nekim afričkim zemljama u kojima su kineske kompanije radile nezaposlenost 80 posto.

Ranije smo pisali da je “China Machinery Engineering Corporation” (CMEC) u Šri Lanci optužena za davanje mita kako bi dobila posao, a predstavnik kompanije je, kada mu je prijetilo hapšenje, pobjegao uz pomoć Ambasade Kine u ovoj zemlji. Spomenimo i to da CMEC već posluje u BiH, gradi vjetroelektranu “Gradina” kod Tomislav-Grada vrijednu 150 miliona eura.