Nakon tri godine mukotrpnog rada, planiranja, skupljanja dokumenata, artefakata u Memorijalnom centru Potočari, otvoren je Muzej genocida. Dio Muzeja posvećen je ulozi holandskog bataljona UNPROFOR-a u padu ove zaštićene enklave. Koordinator projekta, Hasan Nuhanović, autor knjige Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici, za Stav govori o načinu na koji je nastao Muzej, šta sadrži njegova postavka, saradnji, ali i nesuglasicama koje je imao s holandskim donatorima
.ready( function($) {
$('.magzilla-popup-673fd1af4194b').magnificPopup({
type: 'image',
closeOnContentClick: true,
gallery:{
enabled:true
}
});
});
</script>
<div class=)
Priča je o osnivanju Muzeja genocida duga, počinje još onog dana kada smo htjeli osnovati Memorijalni centar u Potočarima. Prvo smo tražili i našli mjesto na kojem će biti mezarje, prostor za deset hiljada mezarova. Nakon toga nam je tadašnji visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown izišao u susret i pomogao nam da dobijemo zemljište za mezarje. Međutim, bilo je pitanje šta raditi s prostorom s lijeve strane, preko puta. Tu je bila neka privatna firma i prostorije koje su bile u vlasništvu tadašnjeg Ministarstva odbrane Republike Srpske. Isplaćeno je dioničarima te firme oko dva miliona maraka i zemljište je postalo vlasništvo Memorijalnog centra, odnosno tadašnje Fondacije “Srebrenica – Potočari”.
ULOGA “DUTCHBATA”
Krenuli smo ne od nule nego ispod nule, ali je bilo najbitnije to što smo ušli u posjed objekata koji su sami po sebi muzej, monument, historijski artefakt. To je lokacija na kojoj je bio UNPROFOR, gdje su bili ljudi u njihovoj bazi, koje su Holanđani pustili da uđu, pa ih onda istjerali vani i pustili u ruke srpskim snagama da ih pobiju, što sam ja na sudu dokazivao deset godina jer su to Holanđani negirali. Nakon presude iz januara 2007. godine Christian Schwarz Schilling donosi zakon o Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari. Zvaničan je naziv Memorijalni centar: Spomen‑obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine. I tada se prvi put upotrebljava riječ genocid u nazivu jedne institucije. Dok nije bilo presuda iz Haga za genocid, nismo htjeli ni koristiti taj termin.
Kada smo postavili kamen temeljac za Memorijal, na njemu nije pisalo genocid, samo “Srebrenica, juli 1995. godine”. Kada sam počeo raditi u Memorijalnom centru kao stručni savjetnik za strateško planiranje, shvatio sam da moramo razvijati projekte kojima ćemo popuniti praznine, popunjavati muzejsko-edukativne sadržaje. Priča o Muzeju genocida počinje prije tri godine, kada sam s Mirkom Klarinom iz agencije “Sense” sastao, i tada je počeo Dokumentacioni projekt “Sense Tribunal”. To je bio prvi sadržaj koji smo realizirali u prostoru veličine 360 kvadratnih metara. “Sense” tu, pomoću elektronske opreme, LCD‑a…, priča priču u devet cjelina o procesuiranju zločinaca, o egzekucijama, svjedocima, svjedocima-pokajnicima… “Sense” je na taj način pokrio priču o istragama i presudama Tribunala u Hagu.
U istoj zgradi, u njezinom nastavku u kojoj se nalaze oni poznati grafiti, bio je štab Karremansa, njegovog zamjenika Frankena, Operativni centar, Centar veze… To je bila oficirska zgrada UNPROFOR-a, tu su donošene sve odluke, odnosno odluke koje nisu donesene. Ta zgrada ima veliku simboliku kada je u pitanju Memorijalni centar. Puno je toga u Memorijalu ostalo nezavršeno, sprječavanje propadanja te zgrade bio je jedan od tih poslova. I sama je činjenica da smo spasili propadanje zgrade ogromna, jer su to historijski trenuci, historijska mjesta. Muzejska postavka samo pojačava značaj te zgrade. Obnavljanje te zgrade koštalo je mnogo novaca.
“Energoinvest” nam je napravio izvedbeni projekt za sve dijelove Memorijalnog centra. Izmijenili smo taj njihov projekt jer su bili predviđeni neki drugi sadržaji. Sami građevinski radovi koštali su milion maraka. To je bilo više nego naš godišnji budžet. Zato smo aplicirali kod Holanđana, da oni budu ti koji će sponzorirati muzejsku postavku. Mjesecima smo radili kako bismo ispunili sve stroge kriterije koje propisuje Ambasada Holandije. Dugo je trajalo, oko tri godine, dok nismo došli do ovog datuma otvaranja. Sami nismo mogli iznijeti taj projekt i zato smo počeli surađivati s PAX-om, velikom holandskom nevladinom organizacijom. Oni znaju sve detalje, svaku sitnicu u vezi s ulogom holandskog bataljona u Srebrenici i odmah su pristali da nam budu partner u projektu.
Iz PAX-a su nakon toga kontaktirali upravu Memorijalnog kampa Westerbork, nacističkog tranzitnog logora u Holandiji. S njima mi sarađujemo već desetak godina, još i prije no što je osnovan Memorijalni centar u Potočarima. Bili smo nekoliko puta gosti tog Memorijala, u kojem se prikazuje odgovornost za deportacije i ubistva Jevreja, kako nacističkih okupatora, tako i tadašnjih holandskih vlasti, kolaboracionista koji su, između ostalih, prokazali i Annu Frank. Ona je iz tog logora poslana u Auschwitz. Kamp Westerbork član je međunarodne mreže Muzeja holokausta, na taj smo način dobili potporu muzeja koji je dio važne mreže. Memorijal je na sebe preuzeo poslove u vezi s obnovom zgrade, tenderske procedure i sve ostalo trajalo je duže od dvije godine. Holanđani snose sve troškove, država BiH platila je PDV. Zgrada je renovirana, ne konzervirana jer je konzervacija višestruko skuplja. Konzervirani su tek neki dijelovi koje je bilo moguće uraditi.
DVA NARATIVA
S porodicama žrtava sačinio sam koncept. Tražili smo da u Muzeju bude jedan minimum koji se mora ispoštovati, a ostalo može biti, manje-više, rastegljivo, da tamo kažem. Razmišljali smo o funkciji prostorija, šta prikazivati u svakoj od njih. Insistirali smo da jedan dio prostorija bude koliko je moguće više autentičan, da se tačno zna šta je u njima bilo u julu 1995. godine. Tako je jedna od prostorija, u kojoj je nekada bila ostava, pretvorena u prostor posvećen Rami i Nerminu. Njihova priča nije vezana za “Dutchbat”, ali smo je morali imati.
U ostalim su prostorijama Operativni centar i Komandni centar, u kojem je bila Karremansova kancelarija i napravljene su tako da se tačno zna šta je u njima bilo. Taj je proces rekonstrukcije bio veoma kompliciran i trajao je oko dvije godine, jer se ipak osjetio utjecaj i “želja” nekoga trećeg, onih vojnika i oficira koji su tu bili u julu 1995. godine. Tražili smo pomoć Ministarstva odbrane Holandije, da nam daju fotografije i arhivu kako bismo tačno rekonstruirali raspored tih prostorija, gdje je stajao Karremansov sto, njegova stolica, telefon…
Nisu bili previše entuzijastični i kazali su nam da ta arhiva više ne postoji jer je prestara. Međutim, ljudi iz Muzeja kontaktirali su bivše vojnike holandskog bataljona i od njih tražili fotografije, informacije, dovodili ih u Potočare. S obzirom na to šta su uradili mojoj porodici, kazao sam im da meni ne prilaze jer s njima ne želim nikakav kontakt, sve je rađeno preko holandskih partnera. Ipak su tako holandski vojnici utjecali na koncept Muzeja. Moja je uloga bila u tome da spriječim da njihov utjecaj bude presudan, i o tome smo diskutirali mjesecima. Šest sati dnevno posljednja dva mjeseca komunicirao sam s njima kako bismo postavili taj historijski narativ, jer je svaki put intervenirano tamo gdje se isticala holandska odgovornost. Doslovce smo satima usaglašavali riječ ili rečenicu. Na kraju, primijenjen je koncept koji se naziva multiple narative. Da se ne uzima smo “jedna strana” čija se priča priča, nego priča s najmanje dvije strane. Naša priča, nas preživjelih, i priča pripadnika holandskog bataljona, i to sva tri bataljona koja su tu bila od 1994. godine.
Takav kompromis, iako kompliciran, priča istovremeno priču o žrtvama, ali i o Holanđanima. Zbog tog narativa smo izgubili mnogo energije i zato su nas “natjerali” da napišemo stotinjak strana tog narativa i da Muzej otvorimo devetog februara. Da nisu, možda ne bismo završili ni do proljeća. Muzej se prostire na 900 kvadrata, a postavka je u 27 različitih prostorija. Desetak je ljudi bilo u tom žiriju, da ga tako nazovem, koji je odlučivao o konceptu Muzeja. Ja sam bio jedini Bosanac tu.
Bilo je dosta problema, kada sam vidio da će neki momenti u tom narativu biti površno opisani, s minimalnim brojem riječi, meni je rečeno da napišem svoju izjavu, izjavu svjedoka, aktera događaja, čovjeka kojem je iz baze istjerana cijela porodica i predata na strijeljanje. Kao što je istjerano još na stotine porodica. Za mene je to ključni moment, UNPROFOR koji ljude doslovno na pladnju isporučuje četnicima, a što Holanđani istovremeno negiraju. Napisao sam izjavu, nekih pet-šest strana, u kojoj su opisana posljednja dva dana u bazi. Onda su oni tražili da nađem još jedan izvor za svaku moju tvrdnju. Pa sam morao, recimo, zvati čovjeka koji je bio gradonačelnik Srebrenice u trenutku njenog pada. Sada radi u Ženevi za UN. I tako za svaku svoju rečenicu.
