“Ludwing von Sarajevo” na SFF-u

Na ovogodišnjem 23. SFF-u bit će prikazan kratki igrani film Ludwing von Sarajevo režisera Reshada Strika, bosanskog Australca, za koji je scenarij napisao novinar, književnik i scenarist Edin Krehić. Riječ je o Krehićevom scenarističkom prvijencu koji, na tragu njegovog romana Jednog dana doći ću, oče, kroz intimnu ispovijest, predstavlja cjelokupnu historiju zemlje obilježene ratovima, u kojoj sinovi odrastaju bez svojih poginulih očeva, a očevi oplakuju svoje ubijene sinove.

Glavni protagonista ovog ostvarenje jeste otac Hamid Karabeg, koji se ispovijeda nepoznatom grobu iz austrougarskog perioda. Međutim, grob mu odgovori, a, umjesto njegovog sina ubijenog u opkoljenom Sarajevu tokom 1992. godine, obrati mu se austrougarski oficir Ludwig Bollis, koji je poginuo napadajući Sarajevo prije skoro sto četrdeset godina. U tom razgovoru oni na neki način pronalaze svoj smisao, privremeni spokoj koji će pomoći njihovim dušama da nastave živjeti – jedna na ovom, druga na onom svijetu.

“To su dvije vrlo različite priče koje se susreću u istom vremenu i na istom prostoru, dakle na tlu Bosne i Hercegovine, gdje se odigrava univerzalna priča koja se može postaviti u bilo koje vrijeme i bilo koji kutak zemaljske kugle. Ludwig von Sarajevo smješten je u tipičnu sarajevsku mahalu na Zmajevcu, u kojoj se između kuća nalazi malo katoličko groblje o kojem brinu muslimani: čiste ga, čuvaju, pale svijeće… Tu su dva groba vojnika poginulih tokom napada na Sarajevo 1878. godine. Dva su nadgrobna spomenika u obliku krsta, ograđena, s malenom kapijom, a sve originalno iz godine pogibije tih vojnika. Dakle, meni je priča od samog starta bila filmska. I onda me prošle godine nazvao režiser Reshad Strik, bosanski Australac, divna osoba, koji je, između ostalog, glumio u Hollywoodu i tražio da prije dugometražnog filma Jednog dana doći ću, oče, koji je u pripremi, uradimo jedan kratki. Vratio se ovdje iz Australije, pokrenuo izdavačku kuću u kojoj smo objavili moja tri romana, a potom je osnovao i filmsku kuću. Tražio je priču. Ja sam mu odmah ispričao za ovo groblje. Napisao sam scenarij od desetak stranica istu noć, a za dvije smo sedmice snimili film i već je igrao na festivalima u Istanbulu, Beču, a nakon SFF-a ide u Beograd, gdje je uvršten u takmičarski program”, rekao je Krehić u razgovoru za Stav.

Za razliku od romana Jednog dana doći ću, oče, koji je, između ostalog, i Krehićeva intimna ispovijest jer i sam kroz život putuje bez oca koji je poginuo u ratnom Sarajevu 1992. godine, u filmu se otac ne može pomiriti s pogibijom svog sina i on je taj koji prvi pokreće razgovor. Dakle, iako su uloge zamijenjene, i u jednom i u drugom slučaju predstavljeno je “prokletstvo” Bosne i Hercegovine, koja stoljećima ne uspijeva pronaći izlaz iz začaranog kruga tragičnosti svoje historije.

“Tu i jeste taj ključni dodir knjige i filma jer se priče dešavaju na ovom tlu gdje su djeca svako malo osuđena na život bez očeva, nestalih u bitkama vođenim diljem svijeta, uvijek za neke druge države koje su svojatale Bosnu i njenu mladost koju su slali na najubojitija ratišta. Mnogo takvih priča nosim iz uže i šire porodice. Samo nekoliko primjera: moja nana s mamine strane nije zapamtila oca. Poginuo je kao austrougarski vojnik negdje na zapadnom frontu kada je ona imala nekoliko mjeseci. Sudbina je htjela da se moja nana kasnije uda za mog dedu, čiji je otac umro u zarobljeništvu u Sibiru, kamo ga je otpremila ruska vojska. Valjalo je u to doba preživjeti, školovati se, opstati bez oca… No, s krajem Austro-Ugarske ta se priča ne završava. Ona se jednostavno ovdje nastavlja svako malo…

Naš život, a i priče koje pišem, jesu saga o odrastanju bez najmilijih iz generacije u generaciju, uz pitanje može li se to konačno i zauvijek promijeniti”, kaže Krehić, koji, odgovarajući na pitanje u kakvom su odnosu stvarnost i fikcija u ovom slučaju, s obzirom na to da film karakterizira izrazita stilizacija i svojevrsni bijeg od stvarnosti u formu nadrealizma, dodaje: “Vjerujem da se stvarnost i fikcija u ovom filmu prepliću nenametljivo, tako da uopće nemate osjećaj da praktično razgovor vode ljudi koje razdvaja više od jednog stoljeća. Hamid Karabeg, u jednom od svojih besciljnih, višesatnih hodanja gradom doslovno nabasa na grob austrougarskog oficira Ludwiga Bollisa. Sjedne kraj groba i počne monolog o svim osvajačima koji su stoljećima nadirali u Bosnu. On se tu praktično otvara, povjerava, govori o svojoj patnji, kao što bi pričao sa svojim sinom stradalim tokom opsade Sarajeva, čije kosti još nije pronašao.

S druge strane, odgovara mu austrougarski oficir Ludwig Bollis, koji je napadao Sarajevo i položio život u toj bici na obroncima iznad grada, u koji nikada nije uspio kročiti. On voli sa svog posljednjeg položaja gledati grad u nizini, čuvajući sjećanje na vrijeme u kojem je živio. Ludwig, praktično duh, priča svoju priču koju ranije niko nije mogao čuti. Glumci Šerif Aljić, koji igra Hamida Karabega, i Admir Šehović, u ulozi Ludwiga Bollisa, odigrali su svoje uloge s mnogo osjećaja. Ti njihovi monolozi funkcioniraju kao dijalog u čijem je središtu zajednička stvar – rat, stradanje i život bez najmilijih. Otkrivaju se sve sličnosti davnog doba i sadašnjosti, a dok pričom putujemo kroz to vrijeme koje ih razdvaja, brišu se razlike između Hamida i Ludwiga i tvore ono što danas volimo nazvati suživot.”

Da li upravo taj “razgovor” predstavlja jedini mogući pozitivan ishod za Bosnu i Hercegovinu, pomirenje sadašnjosti s historijom, budućnosti s prošlošću, pomirenje bh. čovjeka sa samim sobom? Da li okupacijski vojnik i branilac imaju nešto zajedničko?

“U jednom trenutku filma lopov dolazi ukrasti kapiju, staru gotovo stoljeće i po, kovanu i skupocjenu, koja nalikuje umjetničkom djelu. Iako je u pitanju kapija koja vodi do groba okupacijskog vojnika koji se borio protiv branilaca Sarajeva 1878. godine u jednoj velikoj bici, kada su i žene pucale na zapanjenje osvajače, Hamid ustaje i suprotstavlja se daleko jačem i mlađem kradljivcu. On hrabro i ustrajno brani grob okupacijskog vojnika. Zašto? To je ustvari priča o nama. Malo nakon okupacije, bošnjačke regimente, a tada su se Bošnjacima zvali svi – i muslimani i katolici i pravoslavci u BiH, bile su elitne jedinice austrougarske vojske s daleko najvećim brojem medalja za hrabrost. Davali su živote isprva za širenje, a potom odbranu austrougarskog carstva, carstva kojeg više nema. Austrijancima isprva nikako nije bilo jasno otkud tolika hrabrost i spremnost na žrtvu.

U knjigama Bošnjaci dolaze Wernera Schachingera i Sa Bošnjacima u svjetskom ratu majora Pere Blaškovića, koja je napisana prije Drugog svjetskog rata, imate nevjerovatne primjere. Između ostalog, autori svjedoče da brojne austrougarske jedinice nisu htjele krenuti u bitku ako iza njih nisu bile bošnjačke regimente jer su znali da ih one neće ostaviti da iskrvare na frontu u slučaju ranjavanja, već da će izaći pod kišu metaka da ih izvuku. Te stvari napisane su na osnovu autentičnih arhiva i dnevnika oficira koji se čuvaju u Beču, te onoga što je major Blašković gledao svojim očima. Dakle, vojnici naših regimenti davali su, ustvari, živote za druge, ali za svoju čast i za čast Bosne. Iz te je časti i Hamid ustao da brani grob austrougarskog oficira Ludwiga Bollisa od pljačkaša. Iz te bi časti sutra ustali braniti bilo koga. Tu nema naši i njihovi. Već pravda i čast. To vodi pozitivnom ishodu u Bosni i Hercegovini”, zaključuje Edin Krehić.