“Orijenta(liza)cija”: Izložba Matka Vekića u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu (13. decembra 2016. – 29. januara 2017. godine)

Ako je ova netom otvorena izložba u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt suvremenog hrvatskog slikara Matka Vekića kulturni skandal, kako se već šuška u Zagrebu i šire, javljaju se usporedno i zagovornici izložbe te se pokreću stara pitanja etike i estetike umjetnosti kad ona prelazi granicu postavljenu iznad naših ustaljenih očekivanja. Već samim konstruktivno višeznačnim i polemičnim naslovom izložbe te trijadnom postavom kao i naslovima ciklusa Orijenta(liza)cija, Džihad, Maska slike Božje autor kontroverzno propitkuje relaciju Orijent – Okcident kao jednu od mogućih interesnih paradigmi suvremenog angažiranog slikarstva koje može i na skandalozni način postati društveni čimbenik našega doba. Vekić upravo u tom prvom ciklusu zauzima odrješito buntovni stav spram nekih represivnih politika koje su na vlasti te naznačuje subjektivan revolt u simbolici pasa čuvara i čuvara reda. Taj je revolt pomalo bitničko studentski, pa je time već na neki način istrošen, ali je dobro na njega podsjetiti.

 U kakvom su suodnosu pokrivene opatice i pokrivene muslimanke

Dvojbenost pri zauzimanja stava o postavi izložbe, a možda i uvrijeđenost njime izaziva ciklus Džihad. Naime, riječ je o seriji posve golišavih ženskih aktova raskrečenih nogu s prekriženim rukama koje pokrivaju glavu, odavajući i emitirajući iz sebe strah, poniženje, pustoš, bezdan i ugrozu. Na tim platnima velikog formata leži žena koja se (ne) daje – koja se predaje, na golom podu ili na ćilimu (nadamo se ne na serdžadi – molitvenoj prostirci). Po svemu sudeći, riječ je o novoj orijentaciji prema Orijentu i orijentalizmu u humanističkoj Europi i “preporodnoj” Hrvatskoj, u kojima se još u 19. stoljeću pojavljuje kao naznaka znanstvenog sagledavanja orijentalističkih pogleda na cjeloviti život Bliskog istoka. U umjetnosti, bili su to romantičarski prikazi harema u kojima obdarene, podatne, polugole i polupokrivene žene, alabasterne puti, šeću i čavrljaju u dokolici između palmi, velikih posuda s voćem i fildžana s kahvom.

Ova, pak, izložba otkriva ženu u slabom i zlostavljanom položaju, što opet odgovara percepciji Zapada, usklađeno s aktualnim migracijama i zloćudnim ratovima u muslimanskom svijetu, a koji prijete očitom dekonstrukcijom na demografskom i kulturnom planu u ostatku svijeta. Panika se širi, pa tako i medijski zaključci koji formiraju mišljenja o statusu i položaju žena na Bliskom istoku i u arapskom svijetu. Prevladavajuće mišljenje jeste da su žene u muslimanskom svijetu isključivo u nezavidnom položaju, pa tako i Vekićevi aktovi aludiraju na okrutno razgolićavanje i iskorištavanje. Autor zasigurno misli da tako demaskira “pokrivenu” ženu (ne pod hidžabom već s prekriženim rukama iznad glave) koja na njegovim slikama nije pokrivena i, zapravo, može biti bilo koja žena u Europi ili na Orijentu. Sve žene, naime, na čitavom globusu dijele istu sudbinu u očiglednim postupcima ponižavanja ili u rafiniranom pornografskom celofanu.

Stoga ovi aktovi, iako sa spolovilom u groplanu, ne mogu biti isključivi antimuslimanski stav spram žena koje rukama pokrivaju lice i time nisu nimalo pošteđene i zaštićene. Baš zato moramo se pitati zašto je prepoznato da su izložene žene muslimanke, i to “vulgarno maskirane”, jer na slikama žene nisu pokrivene i nemaju nikakva muslimanska obilježja osim metonimijskog naslova ciklusa Džihad. Pa valjda vjeru žene ne prepoznajemo po seksualnom središtu između raskrečenih nogu. Međutim, treba uzeti u obzir da se ciklus zove Džihad, a ne Dogma, i time ne cilja na pokrivene žene katolkinje. Uz to, najavljeno je da će izložba uskoro otputovati u zapadni Mostar, pa se može posumnjati da je riječ o izložbi koja ima i dnevnopolitičku pozadinu. Teško da bi bilo moguće, odnosno, s pravom je nemoguće u zapadnom Mostaru u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača postaviti izložbu u kojoj bi se ciklus zvao Dogma, i koji bi mogao dovoditi u vezu opatice i gole žene raskrečenih nogu.

A kada govorimo o demokratskom Zapadu i sekularnom društvenom uređenju, u kakvom su odnosu pokrivene opatice i pokrivene muslimanke? Stvar je to slobodne volje i izbora i jednih i drugih, a ne ugnjetavanja i vjerskog dogmatizma. Naprosto, živimo u društvu koje ne osjeća gnušanje prema raznim sado-mazo maskiranjima, zašto bi onda osjećalo otpor prema izboru vjernica da pokriju svoju glavu?! Naprimjer, utemeljitelj hrvatske Nove ljevice Dragan Markovina, porijeklom iz Mostara, kaže da mu svejednako “na onu stvar idu ljudi koji idu na misu u zapadnom Mostaru i pokrivene muslimanke u istočnom Mostaru”.

Očito je da se uopće ne razumijeva pojam “sekularno” – po kojem bi trebalo biti svejedno jesmo li obučeni u Batmana ili svećenika ili burku – sve dok u potpunosti poštujemo ustavno-pravno uređenje u kojemu živimo, odnosno sve dok ne radimo nered i nismo sigurnosna prijetnja. Nažalost, ljevica se još uvijek nije oslobodila od komunizma te sekularizam osjeća kao ideologiju. S druge strane, radikalni desničari kunu se u kršćanske vrijednosti kao moralni okvir, a vizir će im biti zamagljen netrpeljivošću i isključivostima – te neće primijetiti da je pravo na izbor pokrivene opatice i pokrivene muslimanke – jedan te isti izbor iskazivanja pokornosti Bogu.

Izložba je nedorečena

Kako god bilo, od Matka Vekića nitko nije očekivao da postane spiritualist i da zaniječe tijelo, ali, brate mili, ipak poštuj tijelo, posebno lijepo tijelo, i kad je u krletci, u nesnosnoj neslobodi. Upravo nam to na kontroverzan način želi reći slikar. Uostalom, u tijelu je uvijek nešto zatočeno, iza burke također, unutar sobe i kuće također, u općini i u republici bilo kojoj na svijetu – pa ti sad poleti. Pojam višeslojne riječi orijentalizacija (Orijent-orijentacija-orijentalizacija) mi možemo shvatiti i kao “dezorijentalizaciju”, koju nudi upravo autor uz vlastito silaženje i uspinjanje po čakrama ženskog tijela. Stoga, on vrlo dobro u postavu izložbe, na jednom panou kao i u katalogu izložbe, ističe tri teksta s intencijom dezideologizacije svoga pristupa i orijentacije spram Orijenta želeći svoje radove predstaviti u metafizičkom svjetlu. To su njegove misaone refleksije o već spominjanom Džihadu, Orijenta(liza)ciji i Maski slike Božje. Ti su napisi stvarna namjera i impostat ove izložbe. O čemu se radi?

Iako slikar polazi od uvriježena mišljenja u kojem se džihad doslovno shvaća kao sveti rat, ipak će ga situirati kao nastojanje pojedinca oko jedinstvene osobnosti i kao borbu zajednice za samoodržanje. Dobrohotno će shvaćati da je džihad zapravo osebujno ratovanje protiv vlastita neznanja na Božjem putu i uspinjanje na Božjim ljestvama: “Bitka se priprema iza vela, dubokom čežnjom…” i nadalje: “Sveti se rat ne može izgubiti ako ga vodi Duša, Duša skrivena iza maske…” Vekić potom, na naše iznenađenje, zaključuje: “Sve što je zarobljeno Okcidentom žudi za povratkom k izvoru, Istoku, Orijentu…” Već ovim autorovim programatskim postavkama ova izložba ne ide u prilog mogućeg kulturnog skandala. Vekić je u svakom slučaju bundžija, ali ne i revolucionar, dakle, ideolog i političar koji će doživjeti skorašnju kontrarevoluciju kulturnog skandala.

U ciklusu Maska slike Božje proširuje svoj kritički žalac s islama (portreti pokrivenih žena s feredžom, pod burkama) na kršćanstvo, tj. na katolicizam (portreti svećenika s mondenim naočalama i biskupa zamrljana i tako skrivena lica), pa na judaizam (groteskni portreti rabina koji podsjećaju na morska čudovišta), budista, sikha s gas‑maskom itd. Njihova je vjerska uniformnost prepoznatljiva, ali je njihova produhovljenost, koja bi trebala isijavati ozarenim licima, zamrljana tamnom bojom. Slijede portreti militanata, diktatora i svih nosilaca represivnih mjera. U najboljem slučaju, poruka je da se neki vjerski i vojni velikodostojnici također skrivaju iza svojih “maski” i gas‑maski, šapki i haških pravničkih odora. Eto, mnogi bi se mogli “skandalizirati ovom izložbom”, koja, opet, ničim posebno ne šokira i ne iznenađuje nečim posve novim.

Ipak, mi ne znamo može li se tako sramno “raskrečena” bilo koja žena u svojoj “tragici” spoznati i spasiti od potlačenosti, stida, zlostavljanja i hoćemo li joj mi na bilo koji način pomoći takvim predočavanjem, jer izložba je nedorečena i “vrvi mnoštvom značenja”. Ali, vapaj s ovih slika, iza maski, može se čuti samo što je slikar i ne znajući ušao u vlastito polje dezorijentalizacije. Naime, feredža nije gorući problem, ali gas‑maska i vojna kaciga gotovo uvijek to jeste. Mi se iskreno nadamo da je Vekiću poznato da je njegov stav ujedno i njegov postav – mjerilo svih žena svijeta kao što i rat zlehudo rješava sudbine naroda i pojedinaca širom svijeta. Kritika posredno priznaje da autor golotinjom, zapravo, razotkriva vulgarnu dehumanizaciju i negaciju ljudskosti.

Ciklus Maska slike Božje Vekić je bolje simbolički osmislio od fiksacije tijela u ciklusu Džihad, demaskirao ih i dobro im pripisao krivnju za naše nevolje, ali je ukazao i na društvenu kamuflažu i status koji pojedinci imaju i koji zlorabe. Naime, on smatra, ne bez razloga, da krinkama pojedinci skrivaju svoju duhovnu golotinju i siromaštvo. Gas‑masku, naprimjer, stavljamo da bismo preživjeli udišući atmosferu otrovnih plinova, što je samo alibi za zloćudno djelovanje. Što se tiče slikara Matka Vekića, za vjerovati je da će ubuduće, nakon prekida svih ratova, slikati ženu u lotosovoj poziciji, ženu u krajnjoj opuštenosti, mirnoći i spokoju, a ne u samorazornom grču. Pritom, ne prelazeći granice, i objašnjavati svoje orijentacije, promišljati motive s više empatije za svoju publiku i da će estetski lijepo nadvladati estetski ružno.

No, s obzirom na golišavu scenu povijesti umjetnosti s kraja 19. i 20. stoljeća, mogli bismo kategorički ustvrditi da je žena na ovoj izložbi zaista dehumanizirana žena koja se u tom razdoblju upravo tako stilizirala, i to namjerno, u sklopu radnog projekta sa svrhom da se njen položaj ponovo humanizira. Uz to, izostaje svaka zapadnjačka pornografska gestikulacija, ili možda ne, ako obesmislimo čitav autorov idejni projekt. Izložbu treba promatrati, kako rekosmo, u njenoj trijadnoj cjelovitosti.

Vekić ne može dijeliti osudu koju je doživio Oliver Frljić sa svojom šokantnom i odista moralno upitnom predstavom Naše nasilje i vaše nasilje. Zasigurno znamo da ga neće zadesiti sudbina plakata za predstavu Fine mrtve djevojke zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavella, koji je “skinuo” veliki vjernik gradonačelnik Milan Bandić (veliki ljubitelj i osobni ljubimac mnogih bošnjačkih ulizica i njihovih glasića) jer prikazuje dva kipića Djevice Marije u zagrljaju, sugerirajući lezbijsku vezu. Izložbu “Orijenta(liza)cija”, naime, otvorila je Bandićeva zamjenica Vesna Kusin, inače povjesničarka umjetnosti kojoj je više stalo do toga da ne skinu “svetog” Bandića sa zagrebačkih portala i oltara, nego do alegorijskog džihada i kojekakvih maski od kojih i ona jednu nosi.

Matko Vekić na neki je način “slikar slikarstva” (slike su produkt života koji slika život) te mu ekspresivni potezi i formulacije odražavaju egzistencijalističku muku i tjeskobu s monokromnošću, ili tek škrtim, ali ekonomično raspoređenim koloritom. Križ je jedan od osnovnih simbola lica, pa su prekrižene ruke ponad glava žena još jedan znakoviti znak na označenom koje na ovoj izložbi nije i ne može biti samo muslimansko. Treba reći da je ova izložba idejno umjetnički zaokružena, ali ne i dovršena, te će možda potrajati na zidovima nekih salona ili na željeznim vratima na kojima piše “PAZI! OPREZ! STOP!” Možda zbog monokromnosti i mjestimičnog tašističkog postupka kojim se dramatično oživljava površinu i osnažuje poruku, a možda i zbog tematskog vokabulara. Kad je za Matka Vekića nešto dorečeno u ideji, on tu naprosto staje i nema potrebe za daljnjom razradom slike. Njegovo djelo ujedinjuje rezignacija i agresija, tuga i prikriveni bijes – maskiranje i razotkrivanje.