Arhivski dokumenti pokazuju da broj ratnih zarobljenika na prisilnom radu na omladinskim radnim akcijama nije bio zanemariv. Na pruzi Brčko – Banovići radilo je ukupno 1.500 ratnih zarobljenika, a na pruzi Šamac – Sarajevo njih 15.000

Jedna od najinteresantnijih činjenica u poslijeratnoj jugoslavenskoj kulturi bila je ta da su mnogi od starih stereotipa preživjeli i našli svoje mjesto, s nešto promijenjenom formom, u novom kulturnom ambijentu. Spominjali smo primjere nedosljednosti vezane za percepciju nekih događaja u prošlosti, međutim, pokazalo se to da ne samo što je percepcija tih događaja ostala ista nego je i ideja mržnje prema Bošnjacima i muslimanima ostala duboko ukorijenjena u glavama pojedinih komunističkih lidera.

Ilustrativan je primjer s gradnje pruge Brčko – Banovići, kada se na časovima održavanim brigadirima čitalo predavanje pod nazivom “Istrebljenje poturica”, uz teme poput “O seljačkim bunama” i slično. Inače, za omladinske radne akcije, koje se mogu uvrstiti među najveće rezultate Komunističke partije u poslijeratnom periodu, može se reći da su bile poput novčića koji je imao samo jednu stranu. Karakteristika većine literature koja obrađuje problem omladinskih radnih akcija, a pogotovo one iz socijalističkog perioda, jeste neobjektivnost, jer se na osnovu arhivskih dokumenata može zaključiti da je riječ bilo o mnogo složenijim procesima od spontanog i dobrovoljnog skupljanja omladine koja je u ime naroda i Tita krenula u izgradnju zemlje. Kao primjer može poslužiti činjenica da se u ovoj literaturi nigdje ne može naći tačna informacija o tome koliko je ratnih zarobljenika učestvovalo u radu. Arhivski dokumenti pokazuju da broj ratnih zarobljenika na prisilnom radu na omladinskim radnim akcijama nije bio zanemariv. Na pruzi Brčko – Banovići radilo je ukupno 1.500 ratnih zarobljenika, a na pruzi Šamac – Sarajevo njih 15.000.

U ovoj vrsti literature, ali i u ondašnjoj štampi, teško je doći do informacija i o tome koliko je omladinaca izgubilo život ili koliko ih je teško povrijeđeno za vrijeme radnih akcija, a takvih je slučajeva nesumnjivo bilo. Nesreće su se krile, budući da se smatralo kako će to u očima javnosti stvoriti negativnu sliku o Partiji, jer se nije dovoljno brinula o sigurnosti omladinaca. Partijske ćelije, koje su djelovale na gradilištu pruge, redovito su izvještavale Glavni štab omladinskih brigada o problemima na izgradnji, ali su sve takve informacije brižljivo čuvane od javnosti.

U jednom izvještaju partijske organizacije na pruzi Brčko – Banovići vidi se da je život omladinaca bio dosta težak. Hrana se sastojala od graha ili makarona, zdravstveno stanje bilo je takvo “da ima svakodnevno mnogo bolesnih“, u “jurnjavi za kubaturom” dolazilo je do mnogo povreda, a bilo je i smrtnih slučajeva. Na jednoj sekciji pruge Brčko – Banovići smrtno je stradalo pet omladinaca, a dvadeset ih je bilo teško povrijeđeno, od kojih su neki ostali invalidi. U jednom od partijskih izvještaja s gradnje pruge Šamac – Sarajevo izvještava se da je briga o omladini nedovoljna, da se negdje radilo i po deset sati, omladinci su vukli vreće cementa od po pedeset kilograma, a zbog kašnjenja nadzornika gradilišta, omladina je često bila prisiljena raditi prekovremeno. U izvještaju doslovno piše: “Mi ne čuvamo omladinu nego je iscrpljujemo.”

Ovakvi i slični podaci pretresani su na partijskim konferencijama na gradilištu, članovi štabova i komandiri brigada pozivani su na odgovornost, ali javnost o tome nikada nije bila informirana. Posjete novinara bile su dopuštene samo na određenim sekcijama pruge, kako među domaću, ali i međunarodnu javnost ne bi mogle procuriti vijesti i slike koje su pokazivale omladinske radne akcije u drugačijem svjetlu od onog u kojem su ga predstavljale državne vlasti. U dozvolama koje bi dobili od vlasti morali su navesti hoće li praviti fotografije i za koji list prave reportažu. Također, sva pošta koja je stizala omladincima i koju su oni slali bila je otvarana, kako bi se spriječilo curenje informacija ili onemogućio negativan utjecaj na rad brigadira.

Razvoj kulturnih prilika u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji karakteriziraju određene nedosljednosti u odnosu vlasti prema kulturnom stvaranju. Primjer za to jeste Ivo Andrić. Njegovo uzdizanje kao najvećeg jugoslavenskog pisca predstavlja, po ocjeni američkog profesora slavistike A.B. Wachtela, misteriju zato što se njegova djela izravno bave pitanjem nacionalnog identiteta, a uz to nisu imala nikakve veze s favoriziranim temama tog vremena. Mogući odgovor na to pitanje možda leži u činjenici da, iako teme Andrićevih djela nisu bile među favoriziranim, suština onoga što je on pisao podudarala se ipak sa stavovima koje su zastupali tadašnji predstavnici vlasti.

Povodom šezdesetogodišnjice rođenja Andrića, u Oslobođenju je 10. oktobra 1952. godine izašao tekst posvećen ovom književniku, u kojem je pisalo: “Istina je da Bosna i Hercegovina u djelima Ive Andrića, a u onim vremenskim razdobljima koja ona vaskrsavaju pred našim očima, nema u sebi mnogo svjetlosti ni topline. Ona je puna mraka i bijede, zločina i nasilja, netrpeljivosti i nepravde, obijesti i silovitosti, straha i nepovjerenja, neznanja i sujevjerja, primitivnosti, učmalosti i nerada. Ali je istina i to da je to tako bilo i da je prva dužnost književnika da nam govori istinu o nama…”

Kada se poslije rata pokrenulo pitanje izdavanje jedne monografije pjesničkog stvaranja na tlu Jugoslavije, uredništvo tog zbornika napravilo je selekciju djela potpuno zanemarujući specifičnosti koje su Jugoslaviju činile multietničkim društvom. Čak su i djelatnici savezne Uprave agitpropa primijetili da je zbornik Pjesnici Jugoslavije postavljen “naopako” i potpuno nepravilno, kako u umjetničkom, tako i u političkom smislu. U primjedbi se navodi da bi po imenu zbornik trebao predstavljati jugoslavenske pjesnike, tj. sve narode koji su kroz svoje pjesnike doprinijeli kulturnom razvoju ovog podneblja, a zapravo je zamišljen kao zbornik srpskih pjesnika. Kada se od 48 pjesnika odbije sedam potpuno nepoznatih, čiju nacionalnost članovi agitprop komisije nisu mogli odrediti, onda se vidi da je od četrdeset jednog pjesnika bilo trideset četvero Srba, pet Hrvata, dvoje Crnogorca, a nijedan Slovenac i Makedonac. Od 165 pjesama, 138 bile su pjesme srpskih autora, pa su predstavnici agitpropa zaključili da linija zbornika predstavlja produženje predratne velikosrpske književne linije, koja je potiskivala ostale književnosti, a srpsku predstavljala kao jedinu reprezentativnu. Naprimjer, pjesma Vojislava Ilića Na Vardaru (1889), koja je bila jedna od pjesama koju su srpski vojnici pjevali u Balkanskim ratovima, bila je uvrštena u ovaj zbornik.

Kao pokazatelj koliko je bosanskohercegovačkim piscima u jugoslavenskim okvirima davano prostora, može poslužiti i primjer da su 1949. godine u Književnim novinama, organu književnika Jugoslavije, od ukupno 450 članaka, 331 napisali književnici iz Srbije, što iznosi blizu tri četvrtine od ukupnog broja. Iz Bosne i Hercegovine objavljeno je tek osam priloga, odnosno 1,7%.

Represija u kulturi

Paradoksalno je da je represija prema kulturnim radnicima, o kojoj je dosta pisano, donijela i “dobre stvari” za razvoj bosanskohercegovačke kulture. Naime, mnogo kvalitetnih muzičara koji su djelovali u Zagrebu za vrijeme Drugog svjetskog rata bili su poslije pod sličnim pritiskom kao i oni umjetnici koji su u istom razdoblju stvarali u Bosni i Hercegovini. Stjecajem okolnosti, neki od njih dolaze u Bosnu i Hercegovinu i tu djeluju dajući značajan doprinos razvoju muzike, prije svega u Sarajevu. Karakteristični primjeri za ovo bili bi Boris Papandopulo i Mladen Pozajić.

Papandopulu je poslije završetka rata sud časti u Zagrebu izrekao zabranu javnog djelovanja i nastupanja od četiri mjeseca. Poslije toga, Papandopulo postaje najprije dirigent i direktor Opere u Rijeci (1946–1948), a zatim Opere u Sarajevu od 1948. do 1953. Uz tu poziciju bio je i muzički pedagog i profesor Srednje muzičke škole. Pored impozantnog broja opera i baleta na kojim je dirigirao, Papandopulo stvara nova djela nadahnuta socijalizmom. Izvođenje njegovog baleta Žetva (1950) 25. maja 1953. u Narodnom pozorištu u Sarajevu smatra se početkom samostalnog djelovanja ansambla Sarajevskog baleta.

Mladen Pozajić došao je u Sarajevo 1947. godine i tu ostao do smrti 1979. godine. Od 1947. do 1952. daje značajan doprinos razvoju muzike kao horski dirigent (Hor muzičke akademije, Hor Radio Sarajeva, Kamerni hor muzičke akademije i Hor RKUD “Proleter”), simfonijski dirigent Sarajevske filharmonije i operni dirigent Narodnog pozorišta. Pored ovoga, Pozajić je kao nastavnik Srednje muzičke škole u Sarajevu (od 1947) izuzetno doprinosio obrazovanju novih generacija umjetnika u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Za svoj umjetnički rad dobio je 1951. godine Pohvalu i nagradu sindikata Narodnog pozorišta u Sarajevu, a 1958. godine i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva.

Pored Pozajića i Papandopula, u Sarajevo krajem 1947. godine dolazi i Ivan Štajcer, koji se ubrzo nameće za glavnog dirigenta opere. Kao i Pozajić, u Sarajevu je ostao do smrti, 1980. godine.

 Preokret

U poslijeratnoj bosanskohercegovačkoj zbilji najveći potres izazvao je sukob s Informbiroom 1948. godine. Na polju kulture, ovaj sukob značio je udaljavanje od sovjetskog uzora i stvaranje autentičnog kulturnog izražaja. Kulturni život u Bosni i Hercegovini osvježen je činjenicom da su umjetnici od tada ipak imali nešto više slobode u stvaranju, a prosvjeta je bila donekle oslobođena svoje ideološke komponente.

Izvjesno popuštanje kontrole nad kulturnim tokovima doprinijelo je jačanju zapadnog kulturnog utjecaja u Jugoslaviji početkom pedesetih godina, što je rezultiralo većim uvozom zapadnih filmova i muzike. Zapadni kulturni utjecaji, međutim, ne šire se bez otpora, pojedine masovne organizacije kroz svoje časopise, kao i brojni kritičari, često pišu protiv džeza, stripa, senzacionalističke literature, zapadnih plesova te načina odijevanja i uljepšavanja. Pogotovo je bio cilj spriječiti širenje tih vrijednosti među omladinom, smatrajući da one pogoduju širenju “malograđanštine” i nesocijalističkih vrijednosti. Za državnu vlast izrazito zabrinjavajuća tendencija bila je to što su se ove, po njima negativne tendencije servirale kao tekovine zapadne kulture, pa su se smatrale modernim, a svako protivljenje tim vrijednostima značilo je zaostalost i konzervativizam. Država represivno djeluje na širenje ovakvih tendencija, zatvaraju se pojedine plesne dvorane, aktivno se agitira protiv džeza, stripova i zapadnih filmova. Međutim, vrijeme je pokazalo da je prodor zapadnjačke kulture postepeno stekao jake pozicije koje više ništa nije moglo zaustaviti, pa kulturna historija šezdesetih i sedamdesetih godina upravo vuče korijene iz ove liberalizacije na prijelomu četvrte i pete decenije prošlog stoljeća.