Čini se da, kako bosanski jezik doživljava sve veću afirmaciju, tako se na društvenoj sceni uporedo provode i sve veće akcije za njegovo negiranje, osporavanje, zabranjivanje, i slično. Ili, mogli bismo reći i obrnuto – koliko god su na društvenoj sceni na djelu akcije usmjerene protiv bosanskog jezika, bosanski se jezik sve više afirmira.

U Narodnom pozorištu u Sarajevu 23. septembra predstavljeno je prvo kolo Edicije “Bošnjaci”, naučno-istraživačkog projekta pokrenutog povodom 25 godina od organiziranja Bošnjačkog sabora, održanog 27. i 28. septembra 1993. godine u Sarajevu.

Izdavači Edicije su “Simurg Media” / Stav i Internacionalni univerzitet u Sarajevu, a partner projekta je Muzej “Alija Izetbegović” uz ostale partnere: Bošnjačko nacionalno vijeće (Republika Srbija), Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske i Bošnjački kulturni savez Slovenije.

Edicija “Bošnjaci” realizirana je pod visokim pokroviteljstvom predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića, a nastala je kao rezultat naučno-istraživačkog projekta Internacionalnog univerziteta u Sarajevu koji je podržalo Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo. Sponzor projekta je BH Telecom.

Danas predstavljamo četvrtu od pet knjiga prvog kola edicije. Riječ je o knjizi Bosanski jezik: Statusna pitanja bosanskog jezika kroz historiju i historija nauke o bosanskom jeziku. Autor je Jasmin Hodžić.

U svom višestoljetnom kontinuitetu bosanski jezik dijelio je sudbinu bosanske države i bošnjačkog naroda, pa tako nije nepoznato da su i Bosna i Bošnjaci, skupa s bosanskim jezikom, uslijed izrazito nepovoljnih društveno-političkih okolnosti, manje-više, i suštinski i formalno, u više navrata bili potiskivani iz vlastite individualne i kolektivne geneze i egzistencije, a naročito u posljednjih stotinu godina (1918–2018).

S obzirom na to da jedan jezik jeste, poput njegovog naroda, i prirodna datost i društvena pojava, naša sveukupna društvena stvarnost bila je (i bit će) u direktnom međudjelovanju i s prirodnim poretkom i stanjem stvari, pa zato društveni konstrukti (sa ili bez osnove u realnosti) mogu s veoma snažnim efektom utjecati na istu tu realnost, odnosno određenu prirodnu datost.

Kako se, pak, nedovoljna artikulacija prirodnih datosti i njihova nepotpuna transformacija u realne fenomene i u društvu može negativno odraziti na iste te datosti (bošnjački narod i njegov jezik, u našem slučaju), i to kroz djelovanje sa snažnim autodestruktivnim efektom, tako će dosljedna privrženost društvenoj afirmaciji određenih prirodnih datosti direktno potpomoći uspostavi stabilnijeg statusa istih tih (budućih društvenih) fenomena.

Čini se da, kako bosanski jezik doživljava sve veću afirmaciju, tako se na društvenoj sceni uporedo provode i sve veće akcije za njegovo negiranje, osporavanje, zabranjivanje, i slično. Ili, mogli bismo reći i obrnuto – koliko god su na društvenoj sceni na djelu akcije usmjerene protiv bosanskog jezika, bosanski se jezik sve više afirmira.

Bilo kako bilo, stalno smo u nekoj čudnoj poziciji da se moramo pitati treba li direktno odgovarati takvim specifičnim orkestriranim napadima i hoće li, možda, ishitrena reakcija izazvati i neke kontraproduktivne efekte.

Ovdje se, pak, valja sjetiti besjede Alije Isakovića s Prvog bošnjačkog sabora: “Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju”, iz čega se jasno nazire mogući koncept, a to je promocija, a ne odbrana, odnosno, ipak, kazivanje, a ne (potpuna) šutnja, ili, s druge strane, ne velika potreba za galamom i objašnjavanjem, razjašnjavanjem, itd. U svakom slučaju – promocija, to da. Jer, društvene i političke prilike nisu bosanskom jeziku, takoreći, išle naruku, i mnogo je toga što se mora nadoknaditi.

(Iz uvodnog poglavlja)