Stavove o budućem ustroju BiH Čović već godinama lansira kroz Hrvatski narodni sabor, koji je osnovan prije 18 godina u Novom Travniku. To je ona skupina koja je godinu dana po osnivanju kreirala državni udar u Bosni i Hercegovini proglašenjem tzv. Hrvatske samouprave, slomljene nekoliko mjeseci kasnije akcijom međunarodne zajednice

“Ovdje pred vama mogu javno kazati ono što redovito govorim u sastancima s gospodinom Izetbegovićem. Brojniji narod u BiH ima ogromnu odgovornost za BiH. Ne smije napraviti povijesnu grešku, potcijeniti jednakopravnost druga dva konstitutivna naroda. Poštujem one koji žele građansku državu, samo danas u BiH reći građanska država to znači klasičan unitarizam, u nekoj formi, teoretskom obliku, a to vam znači u osnovi islamsku državu”, rekao je Dragan Čović početkom mjeseca gostujući u Zagrebu. Ova je izjava ušla u anale političkog beščašća u Bosni i Hercegovini. To što je u Zagrebu izrekao Dragan Čović, držeći predavanje tamošnjim studentima, do sada se malo ko usudio. Prozvati čitav jedan narod podanicima nekakve islamske, isilovske države. Potencijalnim teroristima od kojih treba strepiti Evropa na čijem predziđu stoji samo Čović.

HAMAS I DŽAMAHIRIJA

Nije ovo prvi put da se Čović “gađa” terminima poput kalifata, džamahirije, legla Al-Kaide… Prije petnaest godina, tokom (ne)službene posjete Sjedinjenim Američkim Državama, u nekoliko je javnih istupa govorio o navodnoj opasnosti koja prijeti od islamskog terorizma u Bosni i Hercegovini. Potcrtao je te svoje rečenice i izjavom kako su u “BiH još uvijek prisutne i jako aktivne ćelije Al-Kaide” te da BiH treba međunarodnu podršku u nastojanjima da ih se eliminira. U delegaciji HDZ-a koja je tada posjetila SAD, pored Čovića, tada člana Predsjedništva BiH, bili su još i Bariša Čolak, Lidija Topić, Rade Bošnjak i, naravno, Jozo Pavković, urednik bh. izdanja Večernjeg lista.

Sedam godina kasnije, Čović je ponovo pričao o džamahiriji. U junu 2010. godine optužio je tadašnjeg predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžiju da u Federaciji želi napraviti “malu džamahiriju” i nastavio: “SDP se danas ponaša gore nego bilo koja radikalna bošnjačka stranka”, rekao je Čović za Radio Herceg-Bosne.

“Zaboravimo na svekolike podjele i stanimo iza jedne ideje. To je prilika da Hrvati u BiH budu jednakopravni s drugim dvama narodima, a to možemo ostvariti u sljedeće dvije godine. Nadam se da ćemo za dvije godine proslaviti i prvi rođendan hrvatske federalne jedinice sa stolnim gradom Mostarom”, kazao je Čović na obilježavanju 18. godišnjice osnivanja “Herceg-Bosne”, dodajući (on, a ne Milorad Dodik) kako BiH neće preživjeti niti postati članicom EU ako ostane ustrojena s dva entiteta u kojima žive tri naroda.

U novembru ove godine na sličan je način progovorio i kroz usta HNS-a. Naime, nakon što je na obilježavanju obljetnice osnivanja IV korpusa Armije BiH u Mostaru Bakir Izetbegović rekao kako su Mostar i Bošnjaci bili izloženi agresiji Hrvata i Srba, te dodao da takav scenarij bošnjačka politika više nikada neće dopustiti, HNS je reagirao saopćenjem. “Otvorenim prijetnjama i zagovaranjem jedne vrste panislamizma, Bakir Izetbegović svjesno je odabrao ulogu Hamasa i vlastiti narod vodi prema dugoročnoj političkoj izolaciji i pojačavanju stupnja ekstremizma.”

I inače stavove o budućem ustroju BiH Čović već godinama lansira kroz Hrvatski narodni sabor, koji je osnovan prije 18 godina u Novom Travniku. To je ona skupina koja je godinu dana po osnivanju kreirala državni udar u Bosni i Hercegovini proglašenjem tzv. Hrvatske samouprave, slomljene nekoliko mjeseci kasnije akcijom međunarodne zajednice.

Zvanično, HNS je odgovor legitimnih predstavnika hrvatskog naroda na proces dekonstituiranja. Kada je osnovan, HNS je usvojio Deklaraciju o pravima i položaju hrvatskog naroda u BiH. Na čelu mu je bio i Ante Jelavić, odbjegli član Predsjedništva BiH i bivši predsjednik HDZ-a koji se zatvora spasio bijegom u Split. HNS obustavlja rad nakon trećeg zasjedanja.

U aprilu 2011. godine Čović postaje predsjednikom HNS-a. Nakon zasjedanja u Mostaru, obznanjena je rezolucija u kojoj se “izražava privrženost teritorijalnom integritetu i suverenitetu BiH”, ali i iskazuje opredjeljenje za izgradnju samoupravljive, decentralizirane i demokratske BiH kao države triju ravnopravnih naroda. HNS smatra kako samo temeljita reforma Ustava koja će osigurati institucionalnu ravnopravnost i novu administrativno-teritorijalnu organizaciju, koja će uključivati federalnu jedinicu s hrvatskom većinom, može osigurati istinsku jednakopravnost hrvatskog naroda.

BLOKADE I KOČENJE

U proteklih je dvadesetak godina Dragan Čović prošao dugačak put, od vatrenog komuniste do nosioca evropskih vrijednosti i borca protiv kalifata. Od vatrenog navijača Veleža do dužnosnika koji na sve moguće (budžetske) načine sponzorira hercegovačke sportske klubove s hrvatskim predznakom. Od jednog čelnika UJDI-a do predsjednika HDZ-a. Od studenta koji se potpisuje ćirilicom i izjašnjava Jugoslavenom do doktora strojarstva i ekskluzivnog čuvara Hrvata. Stalno u stanju predizborne kampanje. Blokiranje, stalno zatezanje, kočenje bilo kakvog napretka i razgovora pod plaštom borbe protiv majorizacije. Ma šta god ta majorizacija značila nad narodom koji drži sve ključne poluge vlasti u Federaciji, čiji ministri mogu blokirati vladu i parlament kad god se to Čoviću ćejfne.

Slučaj s izborom Šerifa Isovića na mjesto direktora Poreske uprave Federacije BiH samo je posljednji u nizu slučajeva kada HDZ blokira rad federalnih organa ukoliko nije po njihovom. Prije nekoliko godina, nakon što nije dobio podršku SDA za smjenu tadašnjeg direktora HT Mostar Stipe Prlića, tadašnji ministri HDZ-a u Vladi Federacije Vjekoslav Bevanda, Feliks Vidović, Nevenko Herceg, Damir Ljubić i Perica Jelečević objavili su da više neće dolaziti na sjednice. Pored Prlićeve smjene, na bojkot su se odlučili i zbog Odluke o usvajanju Prostornog plana područja autoceste na Koridoru 5C, ali i bojkotirali su federalnu vlast kada su tražili da se na mjesto direktora FERK-a imenuje osoba bliska HDZ-u.

U septembru 2011. godine predsjedništvo HNS-a naredilo je vladama kantona s hrvatskom većinom da ne prihvataju i ospore odluke, i to, kako kažu, nelegalne i neustavne Federalne vlade, koje ugrožavaju interese hrvatskog naroda u BiH te na neustavan način preuzimaju ustavne nadležnosti kantona. Ovakva je odluka uslijedila naklon što je tadašnje Ministarstvo za pitanja branitelja Federacije odlučilo ići u reviziju liječničkih nalaza kojima se utvrđivala invalidnost bivših boraca.

DRAGANOVI SOKOLOVI

Čovićeva priča počela je u mostarskom “Sokolu”, iz kojeg je regrutirao svoje najbliže saradnike. Prvi čovjek mostarske firme postao je 1992. godine. Godinu dana kasnije traži od zamjenika upravitelja logora Heliodrom da se “za potrebe Zrakoplovne industrije ‘Soko’ Mostar omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova”. O tome je prije nekoliko godina u kameru Federalne televizije svjedočio Sead Tabaković. Dok je bio zatočen u Heliodromu, Tabakovića su svakodnevno vodili na prisilni rad. Na rad su logoraši išli po odobrenju Stanka Božića, direktora Središnjeg vojno-istražnog zatvora Mostar, a po zahtjevu tadašnjeg direktora “Sokola”. Tabaković je potvrdio da su logoraši viđali Čovića. “Svako jutro smo ga viđali. Lično sam ga viđao kako s tajnicom svako jutro dolazi na posao.”

Nakon rata, Čović počinje karijeru u HDZ-u. Iza njegovog direktorskog mandata u “Sokolu” ostali su repovi jer je osamnaest objekata ove firme prodano za 900 hiljada maraka. Imovinu “Sokola” kupovali su ljudi koji su rodbinskim, poslovnim ili stranačkim vezama bili direktno povezani s Draganom Čovićem, pokazala je to istraga Finansijske policije. Čoviću nikada ništa nije dokazano.

Predsjednik HDZ-a BiH iza sebe ima tri sudska postupka zbog korupcije, ali nijednu presudu. Godine 2005. optužen je da je kao federalni ministar primio mito od braće Ivanković Lijanović i pomogao im izbjeći plaćanje miliona carinskih obaveza. Pet godina kasnije optužen je da je zloupotrijebio položaj ministra finansija i s Edhemom Bičakčićem, u to vrijeme federalnim premijerom, nenamjenski potrošio 7,8 miliona maraka. Treći je put optužen da je s ostalim članovima UO JP Hrvatska pošta i telekom (HPT) donio odluku da se skoro pet miliona maraka duga ove firme prema Ministarstvu obrane – HVO prenese na tri privatne firme. Kasnijom naplatom dugovanja, spomenute firme postale su većinski vlasnici dionica Eroneta. Nakon sva tri sudska procesa, Čović je oslobođen.

U martu 2005. godine, upravo zbog Lijanovića, prijeratnih sitnih mesara, a tokom rata logističara HVO, tadašnji visoki predstavnik za BiH Paddy Ashdown smijenio je Čovića s dužnosti člana Predsjedništva BiH. Ashdown je ovaj svoj čin pojasnio neizbježnim jer se, kako je kazao, odstupanje s dužnosti očekuje od svakog nosioca izvršne vlasti protiv kojeg se podigne pravomoćna optužnica. Čović, sudija Ustavnog suda Mato Tadić, četverica braće Ivanković Lijanović i Zdravko Lučić bili su optuženi za zloupotrebu položaja i primanje mita. Čović je, kako rekosmo, bio nepravosnažno osuđen. No, nakon žalbe, Sud BiH proglasio se u junu 2008. godine nenadležnim, a predmet je ustupljen Tužilaštvu KS. Suđenje ni do danas nije nastavljeno niti je podignuta nova optužnica. Nakon što je nepravosnažno presuđen, Čović je na slobodu pušten uz kauciju. Kako je tada ustvrdila Slobodna Bosna, tri miliona maraka kaucije platili su hercegovački tajkuni, među njima su najbrojniji bili vlasnici kladionica iz zapadnog dijela Mostara.

Zanimljivo je da je Tužiteljstvo KS u junu 2010. godine utvrdilo da nedostaje 40 originalnih dokumenata, između ostalog i onih koji se tiču bivše Carinske uprave Federacije BiH (FBiH), Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, kao i zapisnika o saslušanju optuženih i svjedoka. Dio dokumenata nalazio se samo u kopijama koje sudovi u BiH ne priznaju kao dokaz. Ključni dokumenti u procesu protiv Čovića izgubljeni su negdje na putu od novog ka centralnom dijelu Sarajeva. Gdje su, ne zna se. Kako god, Čović se 2014. vraća tamo odakle ga je Ashdown potjerao. Izabran je za člana Predsjedništva BiH, na što je biračima zahvalio javljanjem iz “hrvatskog stolnog grada Mostara”, u programu javnog servisa koji opstaje uprkos tome što njegovi pobočnici iz klupa državnog parlamenta pozivaju javno na neplaćanje pretplate. Koji mjesec kasnije, kada je konstituirana federalna vlast, svi oni njegovi saradnici iz sredine ‘90-ih godina prošlog stoljeća iz “Sokola” dospjeli su na ključna mjesta, kako na federalnom, tako i na državnom nivou.

I da… Svih tih godina Čović njeguje nježno prijateljstvo s Fahrudinom Radončićem, kojeg je znao i posjetiti dok je “industrijalac” boravio u pritvoru Suda BiH. Koliko je prijateljstvo blisko, pokazuje samo jedan citat iz dnevnika kojeg posljednjih godina Radončić savjetuje. “Ovaj Hrvat dugo smeta zbog probosanske orijentacije i želje da se s Bošnjacima uspostavi korektan odnos. I on je bio žrtva montiranih Derviševićevih krivičnih prijava, zbog kojih je šest mjeseci nevin odležao u zatvoru, ali se atak na njega ne zaustavlja. Očigledno, cilj je da se Hrvati poput Čovića što dalje otjeraju od Sarajeva i probosanske politike.”