Odličan primjer ove patološke nostalgije koja remeti osjećaj za prostor i vrijeme jeste status na Facebooku novinara, književnika i muzičara Ahmeda Burića. U svom statusu Burić obavještava prijatelje i javnost, budući da mu je status javan, kako ga se ni manje ni više nego terorizira, i to na naročito podmukao i surov način!

Naime Burić, koji je uspješno izbjegao teror srpskog agresora tako što je iz Sarajeva na vrijeme pobjegao u Ljubljanu, danas je izložen suptilnom muslimanskom teroru koji se nalazi gdje god da se povratnik Burić okrene. Nije u pitanju pretjerivanje ili hiperbola jer Burić doslovno tvrdi da ga teroriziraju panoi s kur’anskim ajetima, te se žali kako plaća “harač” državi, a nema zaštitu od takve vrste teroriziranja.

No da Burić nije usamljen u ovom osjećaju egzistencijalne ugrozbe, pokazali su komentari na njegov status u kojima su se mnogi od Burićevih istomišljenika također požalili na ovo “terorisanje”, i to kao na nešto što smatraju “opasnim trendom”. Jedan od njih piše “Strahota! Sramno!”, drugi, po imenu Piksi, psuje mater papcima, neka gospoja zgroženo komentira “Užas!”, druga kaže “Smeta i vrijeđa me!”, izvjesni Džemo ljut je pa bjesni: “Idioti prvoklasni, odvratni!”, a Aleksandar piše da “tako mora biti kada vjerske zajednice imaju državu”, Nataša smatra da je to “manijakluk” i tako dalje.

Pojedini Burićevi ugroženi drugari nisu se zaustavili na tome, već su se dali i u istraživanje i slikanje svih “no-go” zona po Sarajevu u kojima su izloženi teroriziranju od ovih, kako tvrde, “zastrašujućih” plakata, dok su se neki počeli raspitivati o vlasnicima reklamnih prostora i kako bi ih se moglo kontaktirati sa žalbama.

Iako su ovakve primitivne predrasude Burića i sličnih ostrašćenih neokomunističkih cirkuzanata na prvi pogled urnebesne, u suštini je riječ o nimalo naivnom fenomenu. Nema ničega posebno duhovitog u netolerantnom zatucanom mentalitetu koji se osjeća ugrožen panoima s kur’anskim ajetima u tolikoj mjeri da to smatra teroriziranjem i zahtjeva od “države” da ih ukloni.

Nije problem samo u drskom traženju povlaštenog položaja i suverenog prava na javni prostor, te pokušaja protjerivanja vjernika u anonimnost društvene margine, a što je refleks proistekao iz prošlog totalitarnog sistema, već i u agresivnoj i militantnoj, gotovo agresorskoj netrpeljivosti prema većinskom stanovništvu Sarajeva i njegovim uvjerenjima, tradicijama i vrijednostima. A upravo to stanovništvo ima vrlo ružno iskustvo s raznim “ugroženim manjinama” koje su svojevremeno vrlo brzo prešle s riječi na djela, s jaukanja o tome kako se osjećaju terorizirano od muslimanske većine i svake javne manifestacije njene posebnosti pa do pokušaja da konačno riješe “problem” te neprijatne muslimanske većine nožem, metkom i granatom.

Jer ko zna, mada današnje strašljive salonske boljševike ne možemo smjestiti u istu kategoriju s istinskim srbokomunistima koji su opsjedali Sarajevo, ipak, posmatrajući vandalsku “kulturnu revoluciju” koja trenutno bjesni na Zapadu, nije daleko od pameti da oni kojima danas smetaju kur’anski ajeti na panoima usred većinski muslimanskog Sarajeva možda sutra odluče da ih razbijaju čekićima ili vandaliziraju grafitima. /M. Drnišlić/