“Eh, sinko moj, ovaj zadnji rat mi pozoba dijete. Kćer bila, samo takva. Svak' je volio i svima pomagala. Eto, i u vojsci bila. Pade granata i ubi je nasred kuhinje. To nas je dotuklo. Ni sama ne znam kako smo to premetnuli. Ne daj Bože nikome takvog devera i iskušenja. A ostalo, ništa ja ne bih mijenjala. Sad da se vrati ona 1952. godina i da mi on opet bahne preda me, sve bih ja isto”
Kako je moguće da isti ljudi koji opravdano ne žele izjednačiti sve Srbe i sve Hrvate s onim Srbima i Hrvatima koji su činili, planirali, opravdavali i pozdravljali zločine nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u ovom slučaju izjednačavaju sve Jevreje i žele im najgore zlo?
“Unija turskih demokrata Evrope 20. maja planira održati svoj Šesti redovni kongres. Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan boravit će na taj datum u radnoj posjeti Bosni i Hercegovini pa nam je potvrdio svoje učešće na kongresu. Stoga, ovo nikako nije skup u organizaciji Stranke za pravdu i razvoj već okupljanje na inicijativu jedne organizacije civilnog društva – Unije turskih demokrata Evrope”.
Gledati i slušati ovaj Kovačevićev intervju zaista je gotovo nadrealno iskustvo jer je Kovačević tom prilikom otvorio gotovo sva prava pitanja, da bi zatim na njih ponudio paranoične i nebulozne odgovore koji su se prije mogli očekivati od Mladena Marića, ali i Dževada Galijaševića, pa i Envera Kazaza.
Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene su prilike prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve
Sve je s njim krenulo kako treba, ali nakon desetak dana, momak je počeo gubiti zanimanje, hvatao je krivine, nije ništa završavao na vrijeme, na kraju dana ostavljao je dosta toga nezavršenog, što sam onda ja za njim morao sređivati. A onda sam namirisao da na svakom odmoru popuši džoint, što nije O.K. jer ipak radimo s mašinama koje mogu nanijeti ozbiljne povrede
Živa istina ne pripada jednom čovjeku, ona pripada svima, a najviše samoj sebi – baš zato što je živa. Ili je živa istina konačni dokaz da istina više nije dovoljna, odnosno da istina više nije istina
Mentalno i duhovno zarobljeni u nekom olovnom vremenu i jednopartijskom sistemu u kojem su rođeni i formirani, uplašeni geopolitičkom pozicijom muslimanskog naroda na kršćanskom kontinentu, traumatizirani dvostrukom agresijom, isprepadani laprdavom brbljavošću ideoloških ostataka komunističkog režima i njihovih NVO saveznika, kao i sjećanjem na nekadašnju čvrstorukašku politiku međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, pripadnici naše intelektualne i političke klase u ogromnoj većini ponašaju se kao da nisu kadra razumjeti promjenu koja je nastupila, duh vremena u kojem žive i duh naroda kojem pripadaju
Vjerovatno ste u pravu kada kažete da filmski autori posežu za ovim žanrom zbog stvarnosti koja povremeno zaista izgleda stravično. Pogledajte samo dnevne vijesti na portalima i sve će vam biti jasno. Ne samo zbog krvi i leševa nego zbog konstantne jeze i neizvjesnosti koja prevladava u svijetu. Horor dođe kao neki odgovor tome”
Drugo (prošireno i izmijenjeno) izdanje Halilovićeva pravopisa krasan je primjer neobično velike improvizacije i puke proizvoljnosti, koji je nažalost višestruko štetan za tokove standardizacije bosanskoga jezika. Novim pravopisnim rješenjima u drugom izdanju Halilović dobrim dijelom sasvim nepotrebno unosi zabunu i čini povelik korak unatrag u odnosu na prvo izdanje iz 1996. Naravno, odavno je trebalo popraviti ono što u tom prvom izdanju nije valjalo, no Halilović je nažalost drugim izdanjem samo upropastio tu priliku. Zato velim javnosti da zaboravi da se ovo drugo izdanje uopće i pojavilo
