To je vrijeme kada u Evropi vlada inkvizicija i kada se ljudi spaljuju na lomačama, bivaju optuživani i ubijani po raznim osnovama, dok istovremeno na drugoj strani imamo akt koji je vrhunski dokaz civilizacije, a tračak ili nastavak tog dokumenta nalazi se upravo kod nas u Arhivu”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Najstariji dokument koji se čuva u Historijskom arhivu Sarajevo jeste bujuruldija iz 1532. godine. Napisao ju je tadašnji bosanski sandžak‑beg, Gazi Husrev-beg, i u njoj naređuje kadijama u Fojnici i Kreševu da vode računa o tome kako se ponašaju prema svećenicima na tom prostoru, s obzirom na to da su mu se franjevci požalili da ih pojedinci ometaju u vršenju njihove službe. Zbog toga je Gazi Husrev-beg u svom pismu kadijama naložio da svećenici imaju pravo da neometano vrše svoju službu i da ih niko ne smije ugnjetavati i vrijeđati, jer je to suprotno onome što je bilo u skladu s tadašnjim običajima.

Mr. Fuad Ohranović, direktor Historijskog arhiva Sarajevo, kaže kako su se 28. maja ove godine navršile 554 godine od nastanka ahdname napisane bosanskim franjevcima, na čijim je temeljima nastala ova bujuruldija iz 1532. godine. Ohranović objašnjava da je ahdnama iz 1463. godine, koju je napisao sultan Mehmed Fatih, garancija svim franjevcima i bosanskim katolicima da mogu slobodno vršiti svoju službu i da ih u tome niko neće ometati, kao i onima koji su izbjegli da se slobodno mogu vratiti.

“Bujuruldija Gazi Husrev-bega nastaje upravo na temeljima ovakve ahdname, i to nakon gotov 70 godina od njenog nastanka. Ahdnama kojom se garantiraju prava drugim vjerskim zajednicama gotovo 500 godina starija je od povelje Ujedinjenih nacija. To je vrijeme kada u Evropi vlada inkvizicija i kada se ljudi spaljuju na lomačama, bivaju optuživani i ubijani po raznim osnovama, dok istovremeno na drugoj strani imamo akt koji je vrhunski dokaz civilizacije, a tračak ili nastavak tog dokumenta nalazi se upravo kod nas u Arhivu. Ta ahdnama važila je tokom cijelog perioda osmanske vladavine, što je dokaz da na onim područjima na kojima su vladale Osmanlije imamo sačuvane i jedne i druge crkve i sinagoge, dok na mjestima gdje su drugi vladali i gdje su došli nakon osmanske vlasti više nemamo nikakvih tragova ni džamija ni tekija; ili su rušene, ili su pretvarane u crkve. Riječ je o jedinstvenim dokumentima koji su bili mnogo ispred svog vremena i upravo ahdnama iz 1463, a i bujuruldija iz 1532. godine svjedoče kontinuitet vjerske tolerancije u Bosni i korektan odnos osmanskih vlasti prema drugim religijama”, naglašava Ohranović te dodaje da postoje još dvije ahdname, ona iz 1453. godine, koju je sultan Mehmed Fatih dao pravoslavcima prilikom osvajanja Carigrada, a koja se odnosila na cijelo područje Osmanskog carstva, i druga iz 1459. godine namijenjena Dubrovčanima.

“U njoj se također, pored vjerskih sloboda, garantiraju i trgovački interesi i prava na trgovinu Dubrovačke republike. Kada je riječ o bujuruldiji koju je napisao Gazi Husrev-beg, mislim da ona predstavlja prvorazredni dokaz o slobodi vjeroispovijesti i toleranciji na prostoru Bosne. Ona svjedoči i o tome da je neko ko je utemeljio šeher Sarajevo, naravno uz Isa-bega Ishakovića, mario za ljudskim pravima i vjerskim slobodama, i to na najvišem nivou. Možemo reći da je to i najznačajnija ličnost kada je riječ o šeher Sarajevu, jer, ako pogledamo razvoj Sarajeva, vidimo da nakon Gazi Husrev-bega Sarajevo postaje grad. Upravo takva grandiozna ličnost, čiji se vakufi i danas koriste i oblikuju Sarajevo kakvog ga znamo, izdala je ovaj dokument u kojem naređuje da se ne smiju kršiti prava svećenika na ovim prostorima”, ističe Ohranović.

Gazi Husrev-beg je u doba kada je izdao ovu bujuruldiju bio bosanski sandžak‑beg. Ohranović podsjeća i na činjenicu da Gazi Husrev-beg porijeklo vodi iz sultanske loze. “Bio je sultanski unuk i bosanski sin. Njegov babo Ferhat bio je Bošnjak, a majka mu je bila sultanija Seldžuka, kćerka sultana Bajezida, sestra sultana Selima, a tetka sultana Sulejmana. Sultan Sulejman i Gazi Husrev-beg bili su najbliži rođaci. I ovo je važno spomenuti kako bismo imali jasniju sliku o događajima iz tog vremena, kao i samom položaju Bošnjaka u Osmanskom carstvu”, napominje Ohranović.

Ova bujuruldija otkupljena je 1962. godine od Hazima Šabanovića, poznatog i uglednog bošnjačkog historičara i osmaniste. Atif Mušinović, viši arhivista Historijskog arhiva, kaže da je bujuruldija bila dio Šabanovićeve privatne zbirke i da je Arhiv u to vrijeme dobijao dokumente od raznih uglednika, a da je imao i svog novca kojim je otkupljivao određene vrijedne i zanimljive dokumente. “Jedan od zadataka Arhiva jeste i otkupljivanje arhivske građe koja ima veliku vrijednost za naš narod i državu. U okviru dokumenta iz 1962. godine vidimo da je Šabanović tada prodao još nekoliko dokumenata. Kada je o samoj bujuruldiji riječ, postoji izuzetno zanimljiva činjenica o njoj. Ovaj dokument pravi je unikat jer se na njemu nalazi jedini primjerak Gazi Husrev-begovog pečata koji je sačuvan na bilo kojem dokumentu. Do sada se njegov pečat nije nigdje pojavljivao, osim na ovoj bujuruldiji”, potcrtava Mušinović.

Historijski arhiv naredne godine obilježava jubilarnih 70 godina svog postojanja. U svom posjedu trenutno ima oko 14 hiljada arhivskih jedinica iz osmanskog perioda i bujuruldija je jedna od najstarijih. Među tim dokumentima nalaze se i sultanski berati, fermani, naredbe, bujuruldije itd. Mušinović podsjeća da bujuruldija predstavlja osmanski pravni dokument u kojem se nalaze naredbe pripadnika srednje osmanske vlasti ili namjesnika pokrajina, te da se na kraju svakog ovog dokumenta nalazi osmanska riječ “buyuruldu”, u značenju “naređuje se”. “Zbog toga ovaj dokument iz 1532. godine po svom sadržaju de facto predstavlja bujuruldiju, a on to zvanično nije, zato što na njoj na kraju ne stoji ova riječ ‘buyuruldu’. Mi je zato vodimo kao emernamu, riječ kojom se također označava ‘naredba’, a vodi porijeklo iz arapskog jezika. To je zbog toga što je arapski jezik dominirao u prvim stoljećima osmanske vladavine, a bujuruldije su se počele pisati tek stotinjak godina nakon nastanka ovog dokumenta, mada, opet napominjem, ovaj je dokument i po svojoj suštini i po sadržaju prvoklasna bujuruldija”, pojašnjava Mušinović.

Tekst bujurudlije iz 1532. godine

Mevlana, naib časnog šerijata,

Uzoru učeniih naiba, kadiji mahkeme u Fojnici i Kreševu, Allah mu vrline povećao, i ponosu odabranih, kajmekamu Emin-bega, Allah mu sposobnost uvećao, nakon najsrdačnije upućenih pozdrava i iskazanog poštovanja saopštava sljedeće:

Sadašnji redovnici Fojnice i samostana koji se nalaze u njenoj okolini došli su ovamo i podnijeli ilam u kojem se žale na sljedeće (su izložili sljedeće):

“Do prije izvjesnog vremena, kao što smo to uvijek činili, slobodno smo išli od samostana do samostana i od sela do sela, ali sada ljudi i amili (sakupljači poreza) Emin-bega nas sprječavaju u tome i ne dozvoljavaju (nam) da se nesmetano krećemo, vrijeđaju nas i uznemiravaju, pod izgovorom da navodno imaju pritužbe na nas.”

Potrebno je da navedeni slučaj ispitate (provjerite), da bi spomenuti od sela do sela, i po svom običaju tamo vršili Božiju službu; nikome ne smijete dopustiti da ih ugnjetava i vrijeđa, jer je to suprotno onome što je uobičajeno, tako da znate.

Napisano u prvoj dekadi pobjedonosnog mjeseca safera, devetstotina trideset i osme godine (po hidžri).

U mjestu Sarajevo

(Tekst pečata – “Husrev, Fakir, ila Allah el-Ganijj”, u slobodnom prijevodu: Husrev, Allahu Bogatom ponizni)

Prijepisi Kur'ana

U posjedu Historijskog arhiva nalaze se i dva prijepisa mushafa. Za prvi se pretpostavlja da je prepisan krajem 14. stoljeća, ali tačan datum još nije određen. Drugi potječe iz 1513. godine, formata je 8 x 5,5 cm, a pisan je “nash‑pismom” i vokaliziran. Atif Mušinović kaže da je ovaj prijepis Kur'ana djelo Gamaluddina b. al-Fadla al-Hafiza al-Astrabadija nastalo u prvoj dekadi mjeseca džumade-l evvela 919. godine (odnosno, oko 24. jula 1513. godine po Isau). “Za oba ova mushafa nismo sigurni kako su dospjeli u Bosnu. Pretpostavljamo da su došli s osmanskom vojskom, ili su ih neki od Bošnjaka prilikom svojih putovanja kupili negdje u Osmanskom carstvu, pa ih donijeli u Bosnu. Ovi rukopisni mushafi izuzetno su zanimljivi i, što se mene tiče, od neprocjenjive su vrijednosti. U Sarajevu imamo ulice Veliki mudželiti i Mali mudželiti (prepisivači). Morate razumjeti da je prepisivati kur'anski tekst tada bilo zanimanje časti i ugleda i nije se taj posao radilo da bi se zaradila kora hljeba. Bilo je časno prepisivati ćitabe i to su radile mnoge zvanične, poznate i ugledne ličnosti. Pošto govorimo o mushafima, mislim da je zgodno spomenuti da u našem arhivu imamo lijepu zbirku mushafa, četrdesetak. Imamo jedan pisan kufskim pismom, što je vrlo rijetko za naći. Jedan od tih kaligrafa jeste i umjetnik svjetskog glasa s obzirom na to da se njegov mushaf čuva u Muzeju mushafa u Medini”, naglašava Mušinović.

“Zanimljivo je pomenuti i fakat da se jedan mushaf znao prepisivati i po nekoliko godina. Naprimjer, Mustafa Hattat Mostari je za života, koliko je poznato, prepisao 23 mushafa. Zamislite samo koliki je trud uložen u to prepisivanje, ako znamo da je kaligrafu za izradu lijepih primjeraka mushafa u prosjeku trebalo 2 godine. Kad je taj čovjek dizao glave od tog posla i kad je to sve stizao, ni sada mi nije jasno. Uvijek govorim da su Bošnjaci bili visoko integrirani u osmansko društvo i nikad nisu bili neka sitna raja. Nije samo Mehmed-paša Sokolović bio to što je bio. Mi smo i u nauci davali velike prvake. Recimo, na kolofonu svog prepisa Mustafa Hattat zapisao je 1759. godine da mu je to 23. primjerak prijepisa Kur'ana”, ističe Mušinović, koji tvrdi da iz kaligrafskih uzoraka doznajemo da je Mustafin otac Omer‑efendija bio profesor u više istanbulskih medresa, a da mu je dedo Ismail bio poznati kaligraf iz Mostara.

“Dakle, kada bismo to stavili u kontekst današnjeg vremena, to bi bilo kao da danas imamo Bošnjake predavače na Oxfordu, Yaleu, Cambridgeu itd. Bošnjaci su bili visoko integrirani i u ilumu i u vlasti i u svakom segmentu života, a i ovi su mushafi dokaz visoke civilizacije koja je, nažalost, prekinuta silom, jer su Bošnjaci u austrougarskom periodu došli u situaciju da su, iako su znali čitati i pisati pored bosanskog i tri strana jezika, preko noći proglašenim nepismenim zato što nisu poznavali latiničko pismo. Mislim da je to bio neviđen nasilnički akt prema obrazovanju, kulturi i nauci“, kazao je Mušinović.