Do džamije se od visoke trave, guste šikare, neprohodnih žbunova i korova, te ostalog rastinja kojem se ni imena ne zna, skoro i ne može doći. Usred mesdžida nikla je povisoka smokva, a miris nane, ćubre i drugog ljekovitog bilja budi čudna osjećanja i nostalgiju za nekim neproživljenim životima i vremenima. Za to je vjerovatno kriv i kameni mihrab koji se ne može ne primijetiti čim se uđe u prostor za klanjanje. Grandiozan i gord, odolijevao je stoljećima, pa poručuje da su u njemu ratove i borbe vodile stotine imama (mihrab – ar. mjesto gdje se vodi borba, rat), te da je, uprkos današnjem izgledu, iz svake izašao ipak kao pobjednik. Ali, ono što nisu uspjeli vrijeme i ljudi možda će učiniti puzavica koja je preplavila zidove ove hercegovačke krasotice, pa džamija više ne ostavlja dojam molitvenog prostora već neke evropske srednjovjekovne skrivene citadele

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Selo Kotezi smješteno je u sjeveroistočnome dijelu Popova polja, južno od Stoca. Nalazi se na 423 metra nadmorske visine, sa sjevera ga omeđuje gora Lipnica, sa zapada brdo Repinac, s juga Popovo polje, a s istoka brdo Vranjak. Kažu da je cijeli predio zbog cjelodnevne izloženosti suncu izuzetno povoljan za vinogradarstvo, te da svekolika prisutnost vode omogućava uzgoj različitih poljoprivrednih kultura. Samo selo sastoji se od više mahala i zaselaka povezanih uskim ulicama, omeđenih kamenim zidovima i kućama; ne tako neobičan prizor za hercegovačko-primorski ambijent. Smatra se da Kotezi datiraju još iz bronzanog i željeznog doba, te da nekadašnju prisutnost ilirskih plemena potvrđuju gradine razasute svuda okolo, a o bogatom bosanskom srednjovjekovlju svjedoči i velika nekropola stećaka smještena na današnjem koteškom greblju.

Kotezi su uvijek bili uz glavni put, pa su mu i Osmanlije tokom svoje vladavine pridavale veći značaj u odnosu na ostala popovska sela. To je i jedino selo u cijelom ovom kraju u kojem je sve do 1980. godine većinsko stanovništvo bili bošnjačko. Sredinom osamdesetih godina iz sela iseljava i posljednja bošnjačka porodica, a potomci porodica koje su nekad živjele u Kotezima danas ovdje dolaze samo sezonski, neki i vikendom, dok su, prema njihovim riječima, od ponedjeljka do petka Kotezi mjesto duhova.

Neki od njih žive u Sarajevu, neki u Mostaru, a pojedini se mogu naći i u Dubrovniku. Kažu da su genetski vezani za cijeli ovaj kraj Hercegovine, te da Koteze dišu i dušom osjećaju, ali i da izuzetno pate i žale što nekadašnja ljepotica Hercegovine, džamija jedinstvenog izgleda, čija arhitektura ne podsjeća ni na jednu drugu odavde do Stambola, danas tužno izgleda i svakim se danom dodatno urušava.

I zaista je tako. Do džamije se od visoke trave, guste šikare, neprohodnih žbunova i korova, te ostalog rastinja kojem se ni imena ne zna, skoro i ne može doći. Usred mesdžida nikla je povisoka smokva, a miris nane, ćubre i drugog ljekovitog bilja budi čudna osjećanja i nostalgiju za nekim neproživljenim životima i vremenima. Za to je vjerovatno kriv i kameni mihrab koji se ne može ne primijetiti čim se uđe u prostor za klanjanje. Grandiozan i gord, odolijevao je stoljećima, pa poručuje da su u njemu ratove i borbe vodile stotine imama (mihrab – ar. mjesto gdje se vodi borba, rat), te da je, uprkos današnjem izgledu, iz svake izašao ipak kao pobjednik. Ali, ono što nisu uspjeli vrijeme i ljudi možda će učiniti puzavica koja je preplavila zidove ove hercegovačke krasotice, pa džamija više ne ostavlja dojam molitvenog prostora, već neke evropske srednjovjekovne skrivene citadele.

A lahko bi se neupućeno oko nekog zapadnog turiste dalo prevariti, te bi zaista mogao pomisliti da je riječ o nekakvom dvorcu engleskog ili francuskog porijekla, upravo i zbog visoke i široke kamene munare, sasvim odvojene od džamije, netipičnog primjera arhitekture za naše prostore. Stepenice koje su nekadašnje muezzine vodile sve do vrha nanizane su jednim dijelom oko munare, a ne iznutra. Nesvakidašnji je to prizor, utom tužniji zbog prenaglašene ljepote cijelog ovog lokaliteta danas ostavljenog u nemilosti vremena, nemara i zaborava.

Prema usmenom predanju, džamiju je u drugoj polovini 17. stoljeća sagradio Mujo Kotezlija, koji je po dolasku osmanske vlasti u Hercegovinu dijelio Popovo polje kao erazi-miriju, pa je od skupljenog poreza uz džamiju sagradio i mekteb, dvije čatrnje, tri kule, nekoliko čardaka. Iza džamije, blizu mihrapskog zida, nalazi se mezar ograđen kamenim pločama, s nišanom ne većim od pola aršina i bez natpisa, u kojem je, prema predaji, ukopan upravo Mujo Kotezlija.

Za vrijeme ustanka u Hercegovini (1875–1878) džamija je bila znatno oštećena, a bio joj je srušen i krov. Na jednoj fotografiji, koja datira iz perioda prije Drugog svjetskog rata, vidi se da je bila popravljena i pokrivena.

Ovim krajem putovao je 1939. godine reisul-ulema Fehim ef. Spaho, pa je uvratio i u Koteze i tu predvodio namaz, te se zaključuje da se u džamiji klanjalo sve do 1942. godine, kada je opet ostala bez krova. Iste godine srušena je i zgrada mekteba, u kojoj se nalazio imamski stan. Otad džamija više nije u funkciji.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je u oktobru 2003. godine odluku kojom se graditeljska cjelina – Džamija u Kotezima – proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Nedavno je pokrenuta inicijativa da se 13. oktobra 2019. godine cijeli ovaj kompleks očisti kako bi se u nekom doglednom vremenu, možda, pristupilo i restauraciji, prvo džamije, zatim i ostalih popratnih objekata. Inicijatorica ovog projekta, koja je željela ostati anonimna, mašinski je inženjer po struci, a živi na relaciji Sarajevo – Trebinje.

“Kad god prolazim tom pustahijom, ne mogu da ne primijetim to selo. Jednom sam otišla i vidjela da je džamija u ruševnom stanju, da je mnogo zapuštena i da propada. Onda sam se zainteresirala o tome šta se može učiniti da se otgrne od zaborava i nestajanja. Saznala sam i da je to nacionalni spomenik prve kategorije. Nakon toga sam, preko poznanika u Trebinju, došla do ZK izvoda cijelog ovog lokaliteta. Saznala sam da je sve to u katastarskoj čestici zavedeno kao ruševina te da prostor zauzima samo 200 kvadratnih metara. Znači da džamija tu nije zavedena ni kao nacionalni spomenik, niti kao bilo šta drugo, već samo kao ruševina. Koliko sam saznala, rađeno je avionsko snimanje, te se zahvaljujući njemu dobio takav dojam, pa je tako i zavedena. Zatim sam se obratila Vakufskoj direkciji, nakon čega su me povezali s glavnim imamom u Trebinju. On mi je predložio je da se lokalitet prvo očisti, nakon čega bi se došlo do njegovih stvarnih dimenzija kako bismo izvršili korekcije u Zemljišno-knjižnom odjeljenju.”

Hafiz Sadik ef. Fazlagić, glavni imam Medžlisa IZ Trebinje, pojašnjava da je džamija s vremenom zarasla i dosta propala, te da je bilo krajnje vrijeme da se očisti. “Ona se čistila i u prijašnjem vremenu, ali, evo, prošlo je dosta godina otkako to nismo činili. Sve ovo organiziramo u saradnji s Vakufskom direkcijom u Sarajevu i Udruženjem Kotezlija, koje smo također kontaktirali. Bilo je tu još i dosta pojedinaca koji su u velikoj mjeri doprinijeli organizaciji ovog čišćenja i mi smo im na tome zaista beskrajno zahvalni. Mislim da ćemo okupiti dosta ljudi te da ćemo uspjeti završiti sve za jedan vikend. Vidjet ćemo kasnije da li bismo mogli pristupiti njenoj eventualnoj restauraciji ili makar da je sačuvamo od daljnjeg propadanja. U nekim zemljišnim knjigama ona se zaista prikazuje kao ruševina iako je cijeli ovaj prostor s džamijom, munarom, mektebom, s dvije čatrnje, imamskim stanom, sve to, nacionalni spomenik”, naglašava Fazlagić, te dodaje da će, iako džamija administrativno i pravno pripada Medžlisu IZ Trebinje, gledati da u ovaj projekt uključe i Medžlis IZ Stolac.

“U Kotezima sada živi nekoliko srpskih porodica. Od bošnjačkih nema nijedna, samo povremenu tu dolaze. Od Drugog svjetskog rata Bošnjaci su se raseljavali, da bi onda od vremena prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu tu potpuno prestali živjeti. Vjerovatno je to jedan od glavnih razloga zašto je ova džamija u ovako lošem stanju. A velika je to šteta jer je to jedna od najstarijih džamija u ovom dijelu Hercegovine, a o njenoj ljepoti neću ni da govorim. Zaista bi bilo izuzetno dobro kada bismo u skorijem vremenu organizirali i restauraciju ove džamije. Trenutno je to na dugom štapu i smatram da Medžlis IZ Trebinje to ne može uraditi sam. Trebalo bi nam dosta pomoći sa strane. Vakufska direkcija uvijek je tu da pomogne, međutim, za ovako veliki projekt restauracije morala bi se i država na nekom nivou uključiti”, napominje Fazlagić.

Stotinjak metara od džamije sagrađena je crkva. Zemljište na kojem se nalazi uvakufila je Munla Hodžić, te je tadašnje vakufsko povjerenstvo u Ljubinju dalo dozvolu za izgradnju. O tome u svojoj knjizi Muslimanska baština Bošnjaka u Istočnoj Hercegovini piše i profesor Hifzija Hasandedić, poznati bošnjački i bosanskohercegovački sakupljač historije i historijske građe.

Elmedin Bojčić, predsjednik Udruženja Kotezlije, tvrdi da pravoslavci i katolici porijeklom iz Koteza uvijek dolaze da pomognu oko čišćenja džamije i popratnih objekata. “Ostalo je to od njihovih roditelja u amanet, da pomognu kada se džamija bude pravila ili čistila, jer su muslimani nekada davno poklonili zemlju na kojoj je izgrađena crkva. To se ne zaboravlja. Evo, baš me ove godine jedan čovjek zvao iz Dubrovnika kazavši mi da je prezauzet, ali da će poslati svoja dva radnika onog dana kada se džamija bude čistila”, kaže Bojčić, čija je rahmetli nana iz porodice Burina, a porijeklom iz Koteza. Pretpostavlja se da su upravo Burine posljednja bošnjačka porodica koja je živjela u ovom selu.

Elmedin smatra da se moglo mnogo više uraditi po pitanju restauracije ovog nacionalnog spomenika, pogotovo u posljednjih deset godina, otkako je on pokrenuo inicijativu da se džamija obnovi.

“Silne smjene u Medžlisu IZ Trebinje dovode do toga da tu dolazi stalno neki novi imam. Sada nam je došao novi glavni imam, entuzijasta i hafiz. Vidjet ćemo da li će se nešto pokrenuti po ovom pitanju. Mi smo, kao Udruženje, izradili idejni i izvedbeni projekt koji nas je podosta koštao, a sve kako bi ova džamija ponovo izgledala kao nekada. To je jedini objekt takve arhitekture u Bosni i Hercegovine. Vjerujte mi, do Sirije nema takvih džamija”, naglašava Bojčić.

Kaže i kako je džamija do sada čišćena nebrojeno puta, ali da je vegetacija u Hercegovini toliko bujna pa za samo nekoliko mjeseci sve što se očisti zaraste tako da bude kao da se ništa nije radilo.

“Smatram da se Kotezlija može zaštititi od potpunog nestajanja isključivo restauracijom. Mi smo pronašli stare projekte napravljene 1954. godine, zapravo, onog momenta kada je obznanjeno da će biti proglašena nacionalnim spomenikom u tadašnjoj Jugoslaviji. Na osnovu njih smo uradili nove projekte, i to, moram naglasiti, uz veliku pomoć Salmira Kaplana. Ja se zaista nadam da će nakon ovog čišćenja doći i do konačne restauracije naše Kotezlije. Jednostavno, po ovom pitanju moram biti optimist”, konstatirao je Bojčić.