fbpx

O zločinima njemačkih jedinica prema Bošnjacima nikad se nije mnogo govorilo. U historiografiji socijalističke Jugoslavije zločini prema Bošnjacima namjerno su izostavljani i zaobilaženi. Slično je bilo i sa spomenicima kao odrazom kulture sjećanja. Od 15.000 spomenika bivše Jugoslavije posvećenih periodu NOR-a i Socijalističke revolucije od 1941. do 1945. godine, skoro da i nije bilo spomenika koji su čuvali sjećanje na bošnjačke žrtve

“Volim da čitam i na temu srednjovjekovne Bosne pročitao sam mnogo knjiga. Toliko je literature na ovu temu prošlo kroz moje ruke da sam vrlo često sebi govorio: A zašto mi o nekim našim kraljevima i kraljicama ne znamo skoro ništa, a o tamo nekom Henryju, Luju, Richardu i kome sve ne znamo skoro pa sve?!' Također, htio sam da dam svoj doprinos da kroz živote naših kraljeva i kraljica motiviram ljude da posjete naše srednjovjekovne gradove. Nedavno sam bio u Srebreniku, u tvrđavi. To je jedna od najočuvanijih tvrđava u Bosni. I to je ono što je motiv ove knjige. Živim u Bosni, tu je moja porodica, prijatelji, tu je moj čitav život. Tu sam se izgradio da budem danas to što jesam”

Koliki su indoktrinacijski efekt imali partijski umovi na običnog čovjeka, primjetan je i danas i najbolje se zapaža kod obilježavanja značajnijih datuma iz komunističke prošlosti. Jedan od njih jeste i 27. juli, Dan tzv. ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira na to koliko se posljednji komunistički rapsodi i dalje trudili održati mit o ustanku kao pravednoj i poštenoj borbi svih naroda Bosne i Hercegovine, historija je potvrdila tezu da je ustanak bio obična manifestacija klanja, surovosti i divljaštva, od čijih bi sudionika i španski inkvizitori mogli dosta naučiti

“Sedamnaest godina sanjao je da gradi džamiju, baš ovdje i baš ovakvu. Svaki detalj u njoj urađen je onako kako je sanjao. Sve je to u Allahovom projektu. Sve je vezano za islam. Pet munara simbolizira pet dnevnih namaza. A i to što je jedna malo visočija od ostalih simbolizira da ima ljudi koji dosegnu najviši stepen Allahove milosti. Kada je došlo vrijeme da se počne, onda nas je okupio sve trojicu sinova i ispričao nam svoj san i odluku”

Papić, štaviše, odgovornost za negiranje i osporavanje Genocida nad Bošnjacima, a koje provode sve političke strukture manjeg bh. entiteta, prabacuje na leđa bošnjačke politike. Nevjerovatno, ali Papić tvrdi kako “političko korištenje historijske činjenice” kakva je Genocid nad Bošnjacima u kontekstu aktuelnog političkog trenutka dovodi do “mutne situacije” zbog koje se onda Genocid i ne priznaje.